Više svjetla, više svega

Punih pet godina je trebalo Bobbyu Gillespieju i njegovom odredu da skockaju nasljednika sasvim solidnog “Beautiful Future” iz 2008.

U petogodišnjem razdoblju, umjesto lijepe budućnosti dogodila se još ljepša prošlost: momci su na dvadesetu obljetnicu 2011. ponovo objavili antologijsku “Screamadelicu” u proširenom izdanju i kompletan album poveli na turneju. A u studiju, kvrčkalo se svašta, na kraju su Gillespie i drugovi kreirali “More Light”, čudovište psihodeličnog rocka, koje slavi neumjerenost, urbanu neurozu, a melodije evociraju sličice loših ‘tripova’. Usporedba sa “Screamadelicom” je neizbježna, prihvatljivi, topli, otvoreni ‘gooveovi’ albuma iz 1991. su zamijenjeni sumnjama, paranojom, disonantnim tonovima i podlogama kraj kojih “Don’t Fight It, Feel It” zvuči kao mala beba.Dakle, shvatili ste. “More Light” ostavlja dojam više kao poklič spaljenih kušača opijata koji se žele maknuti iz inducirane depresije, nego kao poziv na život, igru i razonodu. Slušatelju je ponuđena gomila pjesama na trpezi (ima nešto malo citata općih mjesta pop muzike) i preporučeno da se snalazi sam kako zna i umije.

Ovaj album grize i napada, nije tako benigan poput “Riot City Bluesa”, a od “Beautiful Future” je raznovrsniji i nažalost, kvalitetom raspršeniji. Deluxe izdanje obiluje s 20-ak naslova u zajedničkom trajanju od sati i 45 minuta od kojih bi se mogao sastaviti kompaktan album od 45 minuta. Mnogo je gostiju, valjalo je sve njih negdje smjestiti na album (npr.: Robert Plant, Kevin Shields itd.).

Zmijurina od 9 minuta “2013” s psihodeličnim saksofonom postavlja scenu i izvrsno otvara album, a tada “More Light” kreće u manje predvidivim smjerovima: naizmjenice interesantna i dosadna “River of Pain” počinje sjajno, zatim se razvodnjuje razlijegajući u nepredvidive rukavce u kojima se troši osnovni intenzitet pjesme. “Invisible City” je neinspirirana repetitivna stvarčica koja može funkcionirati kao komad klupske glazbe i ništa više.

Zato su “Goodbye Johnny” i “Walking With The Beast” ponajbolji brojevi na ploči, a među uspjelije skladbe spade i prvi singl, gospel rock broj, “It’s Alright, It’s OK” iako evocira na “Movin’ On Up”, riječ je o pjesmi koja je doista očit singl, pogotovo za ovakav tip albuma.

Od bonusa najbolji dojam ostavlja klasičan dance rock komad “Nothing Is Real/Nothing Is Unreal“, dok s druge strane “I Want You” predstavlja pokušaj da napišu “Wild Thing” pri čemu je ključna riječ pokušaj.

“More Light” je suvisao projekt kojim Primal Scream čvrsto čuvaju teško stečene pozicije. Teško da će ga za 20 godina svirati u integralnoj verziji na koncertu, no najbolje pjesme (točnije, njih 4-6) će teško izletjeti iz set-liste na koncertima, bez obzira na kvalitetu minulog rada ovog benda.