Viagra Boys: I dalje na samom rubu

Svijet odlazi k vragu, pa treba imati onda i dobar soundtrack za to. Švedska je oduvijek izbacivala mnoge dobre bendove, a jedna od posljednjih rock atrakcija su svakako Viagra Boys koji su na samom početku 2021. objavili svoj novi, drugi po redu “Welfare Jazz”.

Prvijenac “Street Worms” objavili su početkom jeseni 2018., a sam album je bio jako dobro prihvaćen, što mi je bio dobar hint da ih pogledam i uživo što je prije moguće. Uspio sam u tom naumu već sljedeće ljeto, ali taj njihov koncert u Bilbau je u najmanju ruku bio specijalan, da ne kažem ekscentričan, baš kao što su i oni od samih početaka.

Nekako mi se čini da cijelo vrijeme vise o niti i da se mogu svakog trenutka raspasti, pa radi toga i slažu pjesme koje su uvijek na nekom rubu. Najlakše ih je klasificirati kao post-punkere, a sama glazba im često zvuči poznato jer se to već svira tako desetljećima. Ipak, sami stihovi, interpretacija, a bome i sam izgled, ukazuju na to da nisu tek još jedan običan bend…

Osim post-punka, ekipa rocka sve što im padne na pamet, tako možemo doći do odličnih instrumentalnih minijatura ili ludih disco rock stvari poput “Girls & Boys” koje podsjećaju na Electric 6 kada se dohvate synthova. Generalno, takve skokove očekujte tijekom cijelog albuma, jer “Welfare Jazz” jest kaos, kao i svijet koji nas okružuje. Negdje malo više, negdje malo manje pogode, ali te krajnosti su njihova najveća snaga. Upravo s takvom jednom krajnosti i završava album, s odličnim kaverom “In Spite Of Ourselves” Johna Prinea u kojoj su ugostili Amy Taylor iz podjednako otkačenih Amyl and The Sniffers. Mislim da bi ovakvom posvetom i sam Prine bio jako zadovoljan.

Sad sam vam ukratko opisao dragulje s kraja albuma, pa je vrijeme da pobliže opišem i sam početak, iako se tamo nalaze pjesme koje su mahom poznate od ranije, jer je bend nanizao nekoliko singlova pred album. Jednim od njih i otvaraju album – “Ain’t Nice”. Upravo je ta pjesma jedna od glavnih pokazatelja koliko velika đubrad mogu biti, a opet iz toga izvući hit. Nakon kratkog međutka “Cold Play” kreće “Toad” koja nas vraća u vrijeme najveće neuroze Nick Cave & the Bad Seedsa. Pjevač Murphy kreće kao neki propovjednik, pa zatim slijedi i njegovo pjevanje da bi bend sve popratio kaotičnim glazbenim dionicama u kojima se nisu libili otpustiti sve kočnice. Takav blueserski moment imaju i u sljedećoj “Into the Sun” koja je ipak mnogo mirnija. Da ne otkrijem baš sve, ostavit ću ostatak da sami preslušate…

“Welfare Jazz” nije revolucionarni album jer to rade mnogi bendovi od The Falla naovamo, niti najbolji, ali je idealan za vrijeme u kojem živimo. Pretjerana ljubaznost i politička korektnost su glavni nositelji današnje komunikacije, pa ponekad treba direktan pristup i udarit direkt u glavu s onim što misliš i kakav si. Da se prilikom toga svega Viagra Boys i dobro zajebavaju, to je potpuno jasno, a najbitnije je da u cijeloj priči i zabavljaju nas. Barem mene jesu…