Veseo pop-rock album

Prilikom surfanja netom i traženja podataka o novim Mando Diao, naletio sam na nekoliko jako zanimljivih bendova iz Švedske. Jedan od njih, Mando Diao-u najsličniji, je Sugarplum Fairy.

Sugarplum Fairy je također iz Borlängea iz središta Švedske, a u njemu sviraju dva mlađa brata Gustafa Noréna, jednog od frontmena Manda Diaoa. Dok se dvojica Norena s gitarama u rukama izmjenjuju u pjevanju, ostatak benda čine David Hebert na klavijaturama i basu, Jonas Karlsson na gitari, a Kristian Gidlund lupa po bubnjevima. Dečki su još vrlo mladi, imaju 20 i nešto sitno godina, a ovo im je već drugi vrlo dobar album.

Mlađa braća su voljeli uzimati ploče starijem bratu što se dobro može čuti po zvuku benda, jer ova dva benda imaju mnoge zajedničke poveznice. Najviše tu ima velikana kao što su The Beatles (naziv benda je uzet po njihovoj “A Day In A Life” s uvodnim “Anthology 2” brojanjem ‘one, two, sugar-plum-fairy’) i The Rolling Stones, a često ulete i k brit-popu i Oasis. Zbrojeno sve, ova dva benda su približno istog pop-rock zvuka, ali “First Round, First Minute” mi je mnogo bolje sjeo od posljednjeg Diaovog “Ode To Ochrasy”.

Pjesme su dosta popične i hitoidne, te je prava šteta za njih da ne dolaze iz Britanije jer bi ih po senzibilitetu ondašnji novinari objeručke prigrlili. Ovako, malo će teže ići, ali vjerujem da će brzo uspjeti, a dečki to i zaslužuju jer su bolji od gomilu novih britanskih klinaca koji smatraju da imaju bend.

Album započinje opakim nabijanjem bubnja i razigranim basom u pjesmi “Last Chance“. Nešto mračnija tutnjajuća pjesma odlično je postavljena na početak, a odmah iza nje slijedi “She“, miks Artic Monkeysa i Futureheadsa. “Don’t Wake Us Up” ima lijepu klavirsku dionicu, dok je “Marigold” također jedan od pravih zgoditaka kojih ovdje ima još nekoliko.

Pomalo je čudno da u tako klimatski hladnoj državi, kao što je Švedska, ima toliko žara i energije za ovakav niz živahnih i veselih pjesama koje vas mogu dignuti u bilokojem trenutku. Ovakvu nabrijanu atmosferu usporavaju tek nešto laganija “My Saviour, My Secret” s bogatom orkestracijom, i “Back Where We Belong” koja zvuči kao prožvakana brit-pop pjesma u stilu Travisa s kombinacijom A-ha.

Pred kraj albuma nalazi se nekoliko stvari koje kao da su izletjele iz ’60-ih, “Day One” je osunčana The Beatles pjesma, “It Takes Time, It Takes Two” zaraznog je ritma i vrlo plesnog pripjeva, a sam završetak pripao je ljubavnoj ‘Oasis’ baladi “Love Bird“.

Iz ovog kratkog pregleda pjesama, možete vidjeti da su dosta šarali žanrovima, ali sve zajedno su uspjeli spojiti vrlo pitku cjelinu koja će vas opustiti zbog pjesama koje veže jedna istančana pop-rock nit.

Netko bi možda rekao da je album previše djetinjast, da nema potrebnu dozu ozbiljnosti, ali poanta ovakvih bendova i albuma je da vas šarmiraju i zabave u čemu je Sugarplum Fairy uspio. Možda bi bilo dobro da se još malo odmaknu od ‘starijeg brata’, jer neke pjesme previše nalikuju na Mando Diao, ali to će doći s vremenom.

Još jednom, palac gore za rock u Švedskoj i Sugarplum Fairy.