Very lo-fi

Kantautor, filozof, čovjek, kozmopolit, marginalac, svemir za sebe, Miki Solus početkom ove godine oglasio se nosačem zvuka pod nazivom “Muzika sumnjive kvalitete” u kojem kombinira kantautorski izričaj s ironijom, govorom ulice, izopačenim humorom i još nekim elementima izražavanja iz bitničko-anarhističke tradicije.

Solus nema glas, ali ima stav (i to vrlo jak stav). Stihovi su napisani tako da im je prvi cilj izazvati bilo kakav dojam i ostaviti trag. Muzika je rudimentarna, Solusa u pjevanju (zapravo izvikivanju) svojih stihova prati akustična gitara te malo synthesizera. U snimanju ovog albuma pripomogao je dobrodušni Sven Pavlović.

Sa snimaka se cijedi minimalizam, usmjerenost na poruku, bezobrazluk samog autora koji odbija povinuti se konvencionalnim trendovima, tako da se ne moramo bojati da će sutra Solus pisati za Tonija Cetinskog.

Album traje jedva 21 minutu, sadrži 12 pjesama od kojih mnoge zadovoljavaju kriterij da se nazovu demo, i ako postoji žanr koji se zove lo-fi, onda je ovo toliko bazično da se može nazvati very lo-fi. Slušanjem ovog albuma moguće je primijetiti talent stvaratelja, no potrebno je Mikiju još mnogo rada da mu pjesme dosegne kvalitetu najboljih kantautora mlađe generacije.

Prije svega, tu je pjevanje kao potencijalno još jači element ekspresije (ovako se pjeva pod tušem), pa instrumentalna razrada (drndati osnovne gitarističke akorde u krug nije dovoljno), i u krajnjoj liniji još više pjesama. Forma nosača zvuka, odnosno albuma koji traje 20 minuta pregažena je vremenom, i potrebno je na idućim projektima obratiti pažnju da pjesme doista budu zaokružene cjeline, a ne tek skice s jednostavnim vokalom i malo nadosnimavanja.