Veliki korak prema zrelosti za Papa Roach

Jedini preživjeli protagonisti one isfurane i zaboravljene grane metala koja je grmila pred kraj ’90-ih, nu-metala, su Papa Roach. Srećom, nisu ostali isti kao prije 7-8 godina, jer inače bi se izgubili u moru bendova čije albume kupuju njihovi roditelji i 15 najboljih frendova.

Svakim albumom su se jako promijenili, pa ih je već drugi album vinuo u neke druge vode. Tržišno je razočarao, ali ih je pretvorio u alternativni hard rock bend. Treći album je vratio malo love, ali je i dalje ostao dosljedan svojem vremenu i kvaliteti koju iz ovih dečkiju treba izvući.

“The Paramour Sessions” malo me iznenadio brzinom izlaska, ali i glazbom. Kažem glazbom, jer riječi i pjevanje (nema više onog dosadnog repanja) kaskaju za svime i ostaju u nekom teenagerskom vremenu svađanja s roditeljima, prepiranja s curom tko je gluplji da prekine ‘vašu predivnu vezu’ ili nekakvih polupijanih ispovijesti.

Ali, preko toga se zbilja može preći. No, samo ako to želite. Inače vam Papa Roach ne treba, kao ni do sada. Meni su, s druge strane jako dragi, jer su zbilja rijedak bend koji je ostao u istom nepromijenjenom sastavu i snimio čak 4 albuma, a povrh svega u tome uživaju i jako se mijenjaju s vremenom.

To eksperimentiranje u ovakvoj glazbi ne donosi revoluciju, ali pjesme kao “To Be Loved” i “Alive” mogu prodrmati vašu guzicu i energičnim ritmom bubnjeva uvesti u sveprisutne pjevne refrene. Neki refreni, a posebno pjevanje na njima zna zazvučati dosta glupo i staromodno (“No more secrets no more lies, See right through your alibis“) pa zato ni pjesme “Crash“, komercijalna “Time Is Running Out” i brza “No More Secrets” ne zvuče doraslo ostatku albuma.

Brzo pokazuju i osjećajniju stranu na “The World Around You“, na odi ljubavi “Forever” i na “What Do You Do?” koja zvuči u stilu hita “Scars” sa prošlog albuma. Instrumentalno su sigurno na vrhuncu svoje karijere, unatoč činjenici da su im aranžmani relativno jednostavni.

Posebno se to odnosi na gitarista Jerry Hortona i njegove ideje koje su sigurno same donijele dosta više ocjene cijelom albumu. Zanimljive dionice (i pokoji kratki solo) su uvelike uljepšale pjesme “My Heart Is A Fist” i “Reckless“, na kojoj zbilja ne zvuče kao Papa Roach. Za dodatne elemente se pobrinuo povremeni klavir i malo isforsirani gudački orkestar na zadnjoj “Roses On My Grave“.

Jako jednostavan, povremeno simpatičan i zabavan album. Zvuk je odličan i moćan a gitare najbolje od svih dosadašnjih albuma. Definitivno jako slušljiva glazba, kojom pokušavaju zainteresirati pokojeg starijeg slušatelja, ali u tome im nekad odmažu teme pjesama i izvedba frontmana Shaddixa. Ali, kao što sam i rekao, možda je najbolje ne obraćati pažnju. Tko zna, možda čovjek zbilja ima razloga biti razočaran i depresivan.

Ali, sveukupno jako napreduju. I to u dobrom smjeru.