Velika plava nada

Blues je najdugovječniji žanr popularne glazbe dvadesetog stoljeća.

Kako to ide s veteranima, kad je riječ o bluesu stvari se događaju polako, bez žurbe, na cijeni su tradicija i poznavanje materije, a ne prkosno negiranje klasike i izmišljanje tople vode.Možda se stoga nove velike blues zvijezde događaju vrlo rijetko. Zadnja je bio Stevie Ray Vaughan, a prije njega ništa novo i uzbudljivo se nije dogodilo još od Jimija Hendrixa. Istina, bilo je u zdanjih par desetljeća čuda od djeteta poput Jonnya Langa i Kennya Waynea Shepherda, ali oni nisu uspjeli entuzijazam koji je pratio njihovu juniorsku karijeru do kraja prenijeti i na svoje seniorske dane.Nova velika plava nada zove se Gary Clark Jr. Garyev deklarirani fan je Barack Obama, pred kojim je ovaj lani održao nastup u Bijeloj kući, dijeleći pritom pozornicu za Mickom Jaggerom i gitarističkim bogovima Jeffom Beckom i Buddyem Guyem. Alicia Keys je također u nekoliko navrata imala puna usta hvale za Garya i njegovu glazbu.Da ne bi sve stalo na slikanjima i tapšanjima od selebritija, hajmo mi vidjeti o čemu se tu radi.

“Blak and Blu”, Garyev prvi album za major izdavača, otvara “Ain’t Messin ‘Round“, bombastični, radiofonični soul-rock, sa živahnim puhačima, te Garyevim falsetom i vatrenim gitarističkom solom. Zasad bi vam oprostili ako ste ga zamijenili za Lennya Kravitza, no odmah slijedi “When My Train Pulls In“, žestoki 21st century blues. Možda bi Hendrix upravo tako zvučao da je danas živ ili da je kojim slučajem rođen 40 godina kasnije.

Treća stvar donosi nešto toliko drugačije, da vam se može učiniti kao da je tu zalutala s albuma nekog drugog izvođača. Naime, naslovna pjesma je komad svilenog nu-soula u stilu D’Angela i Anthonya Hamiltona. Kontrast stilova postiže efekt pisoara u muzeju. Postavlja se pitanje: postoji li još koncept crossovera? To je ono kad izvođač proba zaigrati na dva (ili više) potpuno različita teritorija koji naizgled nemaju dodirne točke, kao što je to na primjer napravio Ray Charles s albumom “Modern Sounds in Country and Western Music”.

No u Rayevo vrijeme stvari su bile bitno drugačije. Publika se slijepo držala svoga preferiranog žanra, pa je bilo jako hrabro pokušati ponuditi im nešto drugačije, što su slušali oni ‘drugi’, moglo je, ne daj bože, doći i do miješanja publike. Danas pak prosječni slušatelj puno je naslušaniji i ima znatno širi ukus jer mu je sve postalo dostupno, a slušatelj je po prirodi radoznala zvjerka, tako da više nije neobično vidjeti i metalce na koncertu Daft Punka.

U istom stilu kao i naslovna stvar su i “The Life”, te “Things Are Changin'”. “Travi County” pak donosi riffanje na pola puta između Stonesa i Chucka Berrya, dok je “Please Come Home” nježna doo-wop balada kompletirana s gudačima. Tu je i obvezni komad ruralnog bluesa “Next Door Neighbor Blues” u kojem Gary svira slide gitaru dok ritam drži udaranjem noge od pod.

Rokerska “Glitter Ain’t Gold (Jumpin’ For Nothin’)” ima masivni zvuk, koji postaje stvarno gigantski na “Numb“, s industrijskim zvukom gitare od kojeg se zemlja može zatresti. To je ujedno jedna od pjesama s “Blak and Blu” koje je Gary već ranije objavio na svojim albumima za male nezavisne etikete. Od tih pjesama koliko sam uspio čuti, “Numb” je doživjela najradikalniju promjenu od svoje izvorno akustične verzije.

Gary Clark Jr. zvuči najbolje kad uspije pomiriti polarnosti svoga ukusa, odnosno pomiješati ih skupa u uistinu uzbudljivu fuziju različitih stilova. Primjer za to je “Bright Lights” u kojoj se distorzirane gitare i živi moćni bubnjevi odlično slažu s grooveom i vokalnim manirizmima u stilu modernog R&B-a.

Odlično, pa može se reći i drsko, poigravanje s obožavanim klasicima je “Third Stone from the Sun/If You Love Me Like You Say“, u kojem je Hendrixov legendarni instrumental združen s pjesmom soul-bluesera Littlea Johnnya Taylora u devetipolminutni medley. Melodija krene tek nakon dobre dvije i pol minute distorzije, a dugački centralni solo je izveden – skrečanjem na gramofonu.

Digitalna verzija albuma ima i dvije bonus pjesme, još jednu uspjelu fuziju “Breakdown”, te “Soul” kojoj ime sve govori.

Je li Gary Clark Jr. pokušao previše toga na samo jednom albumu, je li pretjerao s eklektizmom? Možda, no u svrhu skretanja pozornosti na sebe “Blak and Blu” funkcionira više nego dobro. Možda par pjesama previše, no namjera je očito bila da se demonstrira sve što Gary zna i može, kompletni ‘tour de force’.

S ovim ambicioznim, odvažnim, ekscesom od albuma Gary Clark Jr. postavio je temelj za ostatak karijere pa sad mirno može snimiti i bolje albume od njega. Pitanje je samo je li svijet spreman za još jednu blues zvijezdu, ipak je prošlo ‘samo’ otprilike četvrt stoljeća od smrti Steviea Raya Vaughana.