Velika iznenađenja “Velikog bijega”

Kad ste zadnji puta vidjeli domaći album koji bi, uz ukusno napravljenu harmonika-knjižicu sa slikama i svim tekstovima, kao dodatni materijal imao i žuti letak od četiri stranice s popratnim stripom na temu albuma – a stil crtanja odaje počast Hugu Prattu i Danijelu Žeželju?

Prilično osvježenje, nema dvojbe. No, svojevrsni bonus-informativni tekst na zadnjoj stranici letka donosi i sljedeću konstataciju: ‘Cafetango nije bend, već skupina ljudi koja u malo slobodnog vremena pokušava otplesati negdje drugdje…’.

Ovakva tvrdnja nepogrešivo bazdi na vječno licemjerje mladih sastava. Mnogo njih želi da im se posveti nepatvorena, ozbiljna pažnja i kritičnost u ocjeni njihova materijala, dok s druge strane sami sebi vole dati alibi kojim se mogu obraniti od spočitavanja, po ključu ‘Nemojte zamjeriti ako smo snimajući album nešto krivo napravili, neiskusni smo, s poluozbiljnim namjerama, ali zato barem duhoviti i skromni’.

Ovaj pristup viđen je toliko puta da više jednostavno nema nikakvog šarma. Još kad vidite da su članovi benda navedeni po profesiji, a ne po instrumentu koji sviraju (kao da je važnije što je, primjerice, Ivan Zelić sound dizajner, negoli bubnjar sastava!), opravdano se zapitate treba li vjerovati ovom bendu, koji kao da silom hoće uvjeriti javnost u vlastitu nepretencioznost, a pritom uz disk štanca i tablu semi-art-stripa?

Nakon brojnih slušanja prvijenca Cafetanga, zaključak je kako je ova dvostruka igra najgora stvar koja se klavijaturistu, skladatelju i aranžeru Dubravku Robiću i pajdašima zalomila u osmišljavanju albuma.

“Veliki bijeg” začudno je ambiciozna ploča, prožeta jakim konceptualnim elementom u čijoj je srži ideja naglog odlaska dvoje ljubavnika u neke daleke, egzotične krajeve. Pritom nije presudno je li riječ o argentinskim tango-klubovima, kubanskim favelama, dvorištima Kingstona ili Južnoj Kaliforniji, obzirom da ih bend podjednako glazbeno portretira.

“U snu ja sam već krenula u grad o kojem sam neki dan čitala / dal’ znaš sa se pakiram / kad kod kuće pada snijeg / a on ne zna da planiram… veliki bijeg“, govori otvarajuća skladba, predgovor obojan marimbom i vibrafonom sa znatnom surf-notom.

U konačnici će se, međutim, pokazati kako je “U moru začina” jedan od lošijih trenutaka albuma. Što se više Cafetango primiče tipiziranijim pop obrascima (“Totalno naš dan“), to više podsjeća na replikanta Svadbasa ili Stampeda, pri čemu je Martina Marinić još uvijek daleko od iskustva i sigurnosti Ivanke Mazurkijević.

Srećom, većina albuma ostvarena je drugim sredstvima, pri čemu već “Prijatelj telepatije” demonstrira da se bend vrlo meritorno upušta u nasljeđa što ga zanimaju: reggae koji kao da je ispao iz ladice Manu Chaovog “Clandestina” nastavlja cestovno-otpadničku poetiku (“Pomalo panično ali romantično / krenuli smo na put, ovdje je stravično“), a idejno ju proteže i “Voodoo za Corta“, vrstan pastiš karipskih ritmova, recitala na francuskom i meksičke trube iz udžbenika, čija bas-linija pokazuje da je Filip Kelava itekako upijao linije i rješenja Srđana Sachera.

Doista, mnogo se paralela može povući s Haustorom, i to ne samo zbog otvorenog referiranja na Malteseovu poetiku, koju je Rundek toliko volio. “Veliki bijeg”, istina, nema zrelost i beskrajni obuhvat genijalnog “Trećeg svijeta”, no srodnost se ne očituje samo u poetskoj konceptualnosti, već i u glazbeno-stilskoj orijentaciji.

Najbolji dokaz je još jedan, ovaj put zbiljski odličan reggae, “38°C“, s riffovima na bandeonu i tekstom boljim od skromnog prosjeka prvih dvaju pjesama, što baca pogled upravo prema Sacher-Rundekovom remek-djelu.

Kao, uostalom i zvučne teksture “Velikog bijega”. Audio-slika puna je vibrafona-marimbe, basa, banedona, drvenih kutijica, zvečki i kongi, koje solo-gitara i bubanj više podupiru negoli zasjenjuju. Zbog toga se smucanje dvoje ljubavi gladnih partnera po vrućim motelima i plesnim podijima latinsko-jamajkanske provenijencije čini bitno uvjerljivijim negoli smo navikli, a blagi dah elektronike u pozadini na tragu produkcijskih rješenja Thievery Corporationa, pak, pridonosi vrlo suvremenom štihu.

Možda je uistinu perfektna produkcija razlog zbog kojeg je dovršeni album čekao na objavu pune četiri godine, no ako je toliko trebalo da pomno izrađeni surf-rock instrumental “U mrak“očita lekciju stilizacijama The Bambi Molestersa, nećemo zamjeriti.

“Sedam dana za nas” ima možda i najviše hitoidnog potencijala zbog otkačenog transponiranja ska u rock sa žovijalnim perkusionističko-elektronskim rješenjima na tragu Petera Gabriela iz faze “So” i “Us”. Šarm skladbe nije ubilo ni to što je Marinićeva i ovdje povukla prema stampedo-vokalu, dijelom i zbog teksta što vrlo uspjelo i direktno pripovijeda storiju o očajnicima koji su se nakratko uspjeli skloniti sami od sebe.

“Možda nismo” – vrlo lijepa varijanta kubanskog sóna, ali i čisti produkcijski biser – razbija, međutim, umjetnu idilu: truba, violina, bandeon i chorus-distorzija bezgrešno se lijepe u melankolični posljednji ples u dimu cigara.

Čak i ako sve ovo zvuči dobro, udahnite zrak – posljednje tri skladbe apsolutno su najbolji i najupečatljiviji dio “Velikog bijega”. “Tom i Tim” nastavlja tradiciju iznimno uspjelih instrumentala na ploči, vrlo duhovito i ritmički zarazno podsjećajući na Genesis i Gabriela.

“Dvije dobre vijesti” još su bolje, punokrvna farewell-balada u maniri melankolične americane, s usnom harmonikom, riffovima na akustičnoj gitari i solom na električnoj, zbog kojih njezine 3 minute i 28 sekundi traju daleko kraće.

Ni to, međutim, nije vrhunac albuma. Ova titula pripada završnoj pjesmi, baladi “Zadnja zima ovdje“, čiji klavir, suptilno titranje orgulja i tekst o dvoje pijanih što sami teturaju do stanice po sredini ceste predstavljaju apsolutno dostojan naklon Tomu Waitsu, najzreliji u našoj diskografiji do sada. Još kada začujete Januševu trubu kako odjavljuje skladbu, pomislit ćete kako je upravo završio neki vrlo istinit, gorak film, kojeg ste možda i vi sami proživjeli.

Premda se “Cafetangu” ne može prišiti status apsolutnih početnika – i Robić i Kelava i basist Enes Kulenović (is)pekli su zanat još u Punom kuferu, a i sam materijal krčkao se gotovo pet godina, kao da je riječ o kakvom projektu Axla Rosea! – vokalna nesigurnost Marinićeve nedvojbeno je debitantska i razumljiva.

Bez obzira na ovo ispreplitanje staža i neiskustva u bendu, nema sumnje kako ovako dobar prvi album neke grupe nismo imali jako dugo, možda još od Baretova solo-prvijenca s Plaćenicima.

Izvrsna, vrlo moderna produkcija (u rangu Urban-Lukićeve majstorije sa “Žena dijete” i posljednjih albuma TBF-a) čitavoj priči daje svoj obol, ali – treba naglasiti – poanta je u tome da “Veliki bijeg”, iako nije cijepljen od trivijalnosti, ima toliko pravih trenutaka da se s njime može otputovati uistinu daleko. Treba samo poželjeti da novi album Robićeve družbe ne čekamo do 2014. godine.