Vedri album za oblačna vremena

Nakon petogodišnje stanke imamo priliku čuti kakvo je stanje uma vječitih melankoličara iz Nottinghama, baštinika tradicije Leonarda Cohena, Scott Walkera, Tima Hardina. Nakon preslušavanja albuma “The Hungry Saw” možemo reći da nema niki problema. Ili ima?

Naime, bend su prije dvije godine napustila trojica dugogodišnjih članova, bubnjar Alasdair Macaulay, basist Mark Colwill i violinist Dickon Hinchliffe. Preostala trojka se pregrupirala u Francuskoj i tijekom 2007. snimila svoj službeno sedmi studijski album uz pomoć pratećih muzičara.

Album je po zvuku bliži solo-pločama pjevača Stuarta A. Staplesa nego posljednjem ostvarenju Tindersticksa, “Waiting for the Moon” iz 2003. Također, treba reći da je “The Hungry Saw” njihov najveseliji album do sada. Je li to razlog za zabrinutost?

Kada bend prijeđe s veselih na sve tužnije pjesme, to se često interpretira da bend sazrijeva. Kad bend koji počne s tužnim pjesmama promijeni stil i zasvira koju ne toliko tugaljivu muziku, to se tumači kao izdaja ideala i komercijalizacija.

Jesu li se Tindersticksi iskomercijalizirali, postali slijepe sluge trulog korporacijskog sistema glazbene industrije, puki klišej za zgrtanje novaca uvijek pohlepnih muzičkih kuća kojima je zarada ispred umjetnosti? Nisu.

Naprotiv, snimili su finu, pristojnu ploču koja brzo ulazi u uho, a iz njega izlazi jako sporo. Ove pjesme bi se, ničim izazvane, čak mogle zavrtjeti na radiju, jer, iako karakteristično tugaljive, posjeduju razmjeran komercijalni potencijal.

Kako opisati zvuk Tindersticksa? Rečeno rječnikom long play ploča zamislite jednu dobru vedru funky soul ploču, koju, umjesto na 33 okretaja u minuti, stavite na 16 okretaja, te dodate malo jazza, countrya i folka za bolji okus. Drugim riječima, spori ritam, dubok i sugestivan vibrato (u narodu poznato kao i meketanje), bogata orkestracija, i najvažnije, titranje zraka između instrumenata.

Ono što je razlika između ovog i ostalih albuma Tindersticksa je njegova melodičnost, te odsustvo gudača koji su dodavali natmuren dojam. Možda na taj način izgube dio starih obožavatelja, ali definitivno s ovakvom pločom mogu steći nove, tim više što je ovo njihov najpitkiji i najprohodniji album.

Album počinje uputstvom za upotrebu – instrumentalom koji se prigodno zove “Introduction“. Riječ je o kompoziciji kojom dominira klavir, i koja evocira samotne kišne jesenske večeri. Poslužena u takvim uvjetima, kompletan opus Tindersticksa tada otkriva najviše svojih čari.

Slijedi vrlo dobra “Yesterday’s Tomorrows“, analiza emocionalne veze u maniri Isaaca Hayesa, a zatim isto takve “The Flicker of the Little Girl” i “Feel the Sun“, kojih se ne bi posramio niti veliki, nažalost pokojni Tim Hardin. “The Other Side of This World” otkriva da stari duhovi nisu zamrli, te da je bend i u ovoj reinkarnaciji sposoban kreirati mračnu zvučnu sliku.

Najbolji dijelovi albuma su hitoidna naslovna pjesma i “Boobar, Come Back to Me“, koja je na tragu Scott Walkera. “Mother Dear” počinje blueserski da bi u sredini imala slijed akorda na gitari uobičajen za psihodelične garage rock bendove. Koliko je to uspješno? Ovisi iz kojeg kuta je gledano, jer je na trenutke i zanimljivo i iritantno.

Album sadrži i tri instrumentala “Introduction”, “E Type” i “Organist Entertains“, koji, svaki na svoj način, olakšava osnovni ton ploče i osvježava slušatelja da primi nove porcije lijepo uglazbljene sjete.

Za ljubitelje žanra zvanog popularnoglazbena depresija, ovaj album neće biti pretjerano mrzak. Za ostale, ovaj album bi mogao pokazati da i tužno samovanje ima svojih čari.