Vanserijski genijalac

Osma bootleg-riznica prepuna neobjavljenih snimaka i alternativnih verzija pjesama samo potvrđuje kako za Boba Dylana ne postoji pojam ‘konačna verzija’, već samo trenutak koji će zabilježiti prevladavajuće raspoloženje velikoga barda.

Prije pojave piratizacije i ilegalnog downloada, bootleg-izdanja s krišom snimljenim koncertnim snimkama, demoverzijama i neobjavljenim pjesmama bila su otkrivanje tajni i produbljivanje znanja o samom izvođaču. Za razliku od službenih izdanja, bootlezi koji su kolali među obožavateljima pružali su uvid u jedan paralelni, intimniji svijet glazbenih zvijezda koji nije bio namijenjen običnim slušateljima.

Za Dylana znaju reći kako je izvođač s vjerojatno najviše bootleg-izdanja: od 1988. godine kada je započela njegova “Never Ending Tour”, godišnje odsvira stotinjak koncerata i malo koji od njih nije snimljen. Čak štoviše, prvo rock bootleg izdanje upravo je Dylanovo. Davne 1969. pojavio se dvostruki album upakiran u bijeli karton na kojem prvotno nije pisalo ništa, a u ponovljenim izdanjima tek “The Great White Wonder”.

Riječ je bilo o dijelu neobjavljenih snimaka što ih je Dylan dvije godine ranije snimio s The Bandom. Danas su dijelovi toga albuma poznatiji kao album “The Basement Tapes” (1975.). Kako u SAD-u sve do 1972. nije postojao zakon o autorskim pravima, GWW se širio među obožavateljima brzinom munje: broj kopija popeo se do 350 tisuća, a pjesme su puštane i u radijski eter. Ipak, čak i danas, gotovo 40 godina nakon objavljivanja, neke pjesme s albuma GWW još uvijek nisu službeno objavljene.

Ohrabreni ovim uspjehom, obožavatelji su počeli stvarati nove bootlege. Kažu kako po broju bootlega samo The Grateful Dead mogu parirati Dylanu, no između njih je velika razlika: Jerry Garcia poticao je obožavatelje na ovakva snimanja (ostavljajući prostor ‘snimateljima’ oko tonskog pulta i vođen mišlju da ako će ih već snimati, neka barem to zvuči dobro), dok je Dylan nekoliko puta podizao i sudske tužbe kako bi zaustavio neovlašteno ‘curenje’ svojih pjesama.

Koliko paranoičan čovjek može biti, pokazao je jedan sudski proces iz 1998. kada je Jeff Rosen (Dylanova ‘desna ruka’) objašnjavao sigurnosne mjere: svi tonski zapisi pohranjeni su na tajnoj lokaciji, vrata i dizala zahtijevaju nekoliko ključeva, kartica i stupnjeve odobrenja, dok su oni najzanimljiviji uraci smješteni u sefovima.

“Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, kaže jedna stara poslovica, a nju je Dylan prvo primijenio na albumu “Self Portrait” (1970.), no tek je “Biograph” iz 1985. označio početak obračuna s bootleg-banditima.

Početkom devedesetih objavio je box-set “The Bootleg Series, Vols. 1-3 (Rare & Unreleased 1961-1991)”, kroz “Bootleg”-izdanja izmijenili su se akustično-električni koncerti iz 1964., 1966. i 1975., te jedan soundtrack. I dok su prethodni službeni bootlezi referirali na davne godine, novi paket iz arhive – “The Bootleg series vol. 8: Tell Tale Signs (Rare and Unreleased 1989-2006)” – donosi osvrt na najsvježiji dio njegove karijere, izvrsno nadopunjujući većinu službenih izdanja iz toga vremena.

Alternativne snimke, neobjavljene pjesme, snimke izvorno zastupljene u filmovima i koncertne izvedbe prate vrijeme od albuma “Oh Mercy” do najsvježijeg “Modern Times”. Upravo činjenica kako se radi o najsvježijem Dylanovom stvaralačkom razdoblju, a ne nekoj davnoj prošlosti, gotovo da u drugi plan stavlja pridjev kako je “Tell Tale Signs” antologijsko izdanje.

Jedina slična izdanja koja bi u analima popularne glazbe trebala stajati uz bok Dylanovim “Bootleg Series” su ona The Beatlesa – “Anthology”. No i ona, kao i većina ostalih neovisno o kojem se izvođaču radi (Neila Younga preskačem) pate od standardne boljke: uvijek ste dojma kako je verzija pjesme na službenom albumu ona jedna jedina savršena, superiorna, dok bootleg-izdanja služe samo kako bi se pokazao put do toga savršenstva.

Naprotiv, slušajući Dylanove ‘otpatke’ i pjesme koje tako ležerno odbacuje, ostanete u čudu kako su one već savršene, svaka na svoj način (i kroz glavu vam proleti zlurada pomisao kako bi neki izvođači prodali vlastite roditelje da mogu napisati nešto slično).

Ovdje su najočitiji primjer dvije verzije pjesme “Mississippi” (jedna u snenom, druga u prljavom i oštrom blues ritmu), te veličanstvena “Red River Shore” zbog koje ćete u čudu vrtjeti glavom pitajući se zašto je čučala u bunkeru punih jedanaest godina, premda je jedna od najboljih koju je ikada napisao. U tih osam minuta, Dylan tako prirodno i lako sumira čitavo stoljeće američke glazbe precizno postavljajući definiciju americane da je to zapravo zastrašujuće.

Većina alternativnih snimaka otkrit će kakav je Dylan improvizator, bilo u studiju ili na pozornici (jasno, “Like a Rolling Stone” mijenja se gotovo na dnevnoj, točnije noćnoj bazi), koji svaku pjesmu može izmijeniti i prilagoditi bilo kojem stilu, ovisno o raspoloženju u kojem se nalazi i što želi naglasiti (sam tekst ili melodiju), a da ista ne izgubi ni trunčicu svoje ljepote.

U prvom dijelu svojih “Kronika” opisivao je svađe, nervoze i mučninu snimanja albuma “Oh Mercy” (1989.) s producentom Danielom Lanoisom (vjerojatno proklinjući Bona iz U2 koji mu ga je predložio), no ipak je 1997. s njim zgotovio i “Time Out of Mind”. U ovome retrospektivnom slušanju upravo je deset pjesama iz suradnje Dylan-Lanois čvrst dokaz o važnosti Lanoisove uloge u Dylanovoj karijeri.

“Tell Tale Signs” ujedno je i čvrst dokaz kako se njegova ‘glazbena renesansa’ nije dogodila slučajno, već je započela početkom 1990-ih, a mi smo je postali svjesni tek kada je 2006. kulminirala albumom “Modern Times”.

Uz obično dvostruko izdanje, za bezobrazno visoku cijenu možete nabaviti i luksuzno izdanje s trećim diskom na kojem je 12 pjesama. Između ostalih, ovdje se nalazi još jedna verzija pjesme “Mississippi” (u kvazi-reggae verziji), no neobjavljenih pjesama s albuma “Under the Red Sky” (1990.) i “Love and Theft” (2001.) još uvijek nema.

Skupa s deluxe-izdanjem dolazi i knjižica na 150 strana s fotografijama naslovnica Dylanovih singlica, oni brži koji potegnu za ovim limitiranim izdanjem dobit će i poster njegove radio emisije “Theme Time Radio Hour”, te dobru staru vinilku.

“Tell Tale Signs” samo učvršćuje uvjerenje kako nitko ne može svojim stihovima i glazbom stvoriti vizualni svemir, a da on bude jedinstven i prekrasan poput Dylanovog.