Vance Joy: Indie folk za kupovinu namještaja

Postoji tanka linija u žanru indie folka. S jedne strane ugodno ćaskaju autori poput Jeffa Magnuma, Kristiana Mattsona i J. Tillmana, dok se s druge strane češće druže Mumford and Sons i zvijezda ove recenzije, Vance Joy. Australski indie folk kantautor, punog imena James Keogh, proslavio se prvim EP-jem “God Loves You When You’re Dancing” i singlom “Riptide” te turnejom koja je uslijedila kao podrška globalnoj americana miljenici Taylor Swift, zbog koje i trenutno uživa u slavi van granica rodne Australije.

Vratimo se na imaginarnu liniju u žanru indie folka. Budući da je žanr podosta aranžerski minimalističan, u njemu, po meni, više dolazi do izražaja emocija samog kantautora, bilo u smislu napisanih riječi ili glazbe. Dok The Tallest Man On Earth, stojeći sam s akustičnom gitarom pred mikrofonom, može svojim pristupom izvedbi izmamiti suze i od najčvršćih stijena u publici, autori s druge strane imaginarne linije preferiraju svoj indie folk nadopuniti blistavim zborovima, melodičnim brass sekcijama i čitavim arsenalom perkusivnih instrumenata kao stvorenih za radio-play.

Većina indie kantautora egzistira negdje na sredini spomenutog spektra, naginjući se periodično vamo-tamo, pa tako ni Vance Joy nije iznimka. Možda pod utjecajem Taylor Swift, Vance je pristupio svom pisanju pjesama s velikim utjecajem pop americane i pozamašnim brojem pjevnih refrena stvorenih za popratno pljeskanje uživo od strane pretežito romantično nastrojene publike te riječima koje besramno ciljaju na romantično-raspoloženu žensku demografiju. U albumu ima malo tog što čini kvalitetan indie folk emocionalnim i slušljivim; češće se mogu sresti već dobro poznati klišeji površne (i nažalost relativno loše napisane) ljubavne tematike.

S produkcijske strane, albumu se ne može apsolutno ništa prigovoriti. Vance Joy ima besprijekoran glas, vibrato kao stvoren za žanr u kojem pjeva, vesele limene dijelove, hookove koji uđu u uho bez ikakvih problema i uistinu ugodan ear-candy za fanove radijskih indie/pop/folk pjesmuljaka.

Problem je upravo u onoj imaginarnoj crti koju autor nažalost rijetko prelazi. Inače besprijekorno produciranom indie albumu fali komad šarma koji bi cijelom projektu dao svakako potrebnu dozu autentičnosti i osjećaja. Riječi i tematika govore o ljubavi više kao onom sindromu holivudskih romantičnih komedija ili Disneyevih filmova. Šteta, jer upravo je indie folk savršena platforma za istraživanje ljubavi kao kompleksnog ljudskog osjećaja, punog nevjerice, kompromisa i svih onih događaja koji se ne mogu opisati riječima, već samo notama. Zbog svega toga, Vanceove ćete pjesme prije čuti dok kupujete namještaj, nego kao jednu od onih skrivenih tajni nekog YouTube kanala na koji bi, nakon prvog preslušavanja, mogli u ugodnom iznenađenju izjaviti: “Pa gdje je ovo bilo do sad.” No, možda je to bio i cilj.