Vama za informaciju…

“One, two, you know what to do…” prve su riječi koje ćete čuti na Beckovom novom albumu “The Information“. Iako vam to vjerojatno neće odmah postati očito, te su riječi zapravo vrlo indikativne za ovaj album, jer je činjenica da taj čovjek zaista zna što radi.

Navodno je “The Information” Beck počeo snimati još prije nego je snimio svoj (sada) prethodni album “Guero“, na kojem se opet udružio s Dust Brothersima, a nakon što je surađivao s Radioheadovim guruom Nigelom Godrichem na “Sea Change”. Godrich i Beck ugodno su surađivali i na ovom albumu, za koji baš i nije čudno što onda zvuči kao neka vrsta crossovera između “Guera” i “Sea Change”.

Još uvijek žanrovski raznovrsan i neodređen, kako smo na to od njega navikli još od samih početaka, Beck je i na ovom albumu uspio spojiti hip-hop, funk, rock, elektroniku, indie-pop i tko-zna-što-sve-ne. Copy/paste metoda za njegove je albume, izgleda, jedino pravilo kojeg se dosljedno pridržava. Ali eto, barem je u nečemu dosljedan, tako da ni ovim albumom ne bi trebao razočarati fanove.

No nemojte misliti da su svi ovdje navedeni žanrovi na albumu randomly nabacani, jer ovaj čovjek ipak ima iza sebe dovoljno (odličnih) albuma, pa je u onome što radi već pravi profesionalac. Zapravo, album zvuči puno koherentnije i strukturiranije od bilo kojeg njegovog dosadašnjeg rada (koliko je za to zapravo zaslužan Nigel Godrich, vjerujem da znaju jedino njih dvojica).

Prvi singl “Nausea” tipična je mješavina rocka i hip-hopa, a ona je ujedno i jedan od Beckovih zaštitnih znakova još od genijalnog “Odelay“. “Think I’m In Love” Beckov je pokušaj pisanja ljubavne pjesme, ali stihovi “I think I’m in love/But it makes me kind of nervous to say so” razotkrit će koliko je njemu, zapravo, neugodno pisati takve pjesme.

Posljednja od njih 15 na albumu je desetominutna pjesma “The Horrible Fanfare/Landslide/Exoskeleton” koja se jedina ovdje nikako ne uklapa i toliko narušava samu koncepciju albuma da mi nikako nije jasno zašto ju je Beck uopće uvrstio. Dobra je stvar što je, ipak, zadnja na albumu, pa je možete lijepo preskočiti.

Ono što nikako ne bih preporučila kod preslušavanja “The Information” je pažljivije slušanje samih stihova, jer postoji vrlo realna šansa da se nakon nekoliko nebuloznih kao što su “Looking for the ladder in the stratosphere/so I can be happy/let my bones melt away” (“Movie Theme“) zapitate: ‘what the fuck!?’ No, Beck si sa svojom reputacijom takve stvari može dopustiti, jer je kod njega vrlo očito da ne radi glazbu zbog zarade i slave, nego zato što je umjetnik ili, u njegovom slučaju, anti-umjetnik.

Ako ste i sami umjetnički nastrojeni, ovaj će vam se album još više svidjeti jer ćete moći sami kreirati njegov cover, budući da je on prazan a u unutrašnjosti CD-a se nalaze naljepnice s nazivima pjesama i Beckovim zaštitnim znakovima, koje ćete u vlastitom aranžmanu moći nalijepiti na cover.

Osim naljepnica, u kutiji s CD-om ćete dobiti i još jedan disk (DVD) na kojem se nalaze bizarni spotovi za sve pjesme s ovoga albuma, ali koje ja nisam uspjela dobro pregledati, jer moj DVD preskače, pa sam ostala malo zakinuta za vizualni dio iskustva vezanog uz ovaj album.

Ali sam zato obogaćena za jedno saznanje. Naime, ne samo da je Beck jedna jako kul osoba, nego sam primijetila da se i sama tako osjećam slušajući “The Information”, a budući da je teško ful biti kul, ja se od ovog albuma neko vrijeme sigurno ne odvajam, a vi kako hoćete…