Valjda su odlučili nikada ne snimiti loš album

Nije sve krenulo dobro za Lostprophets. Prošli album snimili su još 2006. godine i planirali jako brzo izbaciti novi.

Čak su ga i snimili, ali nisu bili zadovoljni i bacili su ga u smeće
(to trenutno rade i Deftones pa ćemo vidjeti njihov rezultat), pa su se
razišli s producentskom palicom Rick Rubina (zamijenio ga bendov
basist) da bi naposljetku i bubnjar pobjegao u privremenu verziju Nine
Inch Nails. Prema tome, dobro je da je album uopće ugledao svjetlo dana.

Nećemo saznati što im se nije sviđalo s bačenim materijalom (potrošeno pola milijuna dolara), ali “The Betrayed” je još jedan pokazatelj da svaki puta uspijevaju pogoditi žicu i snimiti album koji će dobro pogoditi odnos sladunjave slušljivosti popa i rockerske ludosti i glasnoće. Nisu se promijenili, nisu čak ni uspjeli bog-zna-koliko snimiti najavljivani ‘mračni’ album, već su snimili dobar i logičan nastavak na prethodne uspješnike.

Od onih žešćih na pragu prvog albuma treba izdvojiti “Dstryr/Dstryr” i “Next Stop, Atro City“, a ostatak više pleše po romantičnim širokim dijelovima, a povremeno i plesnom, vedrijem pristupu. Recimo, “For He’s a Jolly Good Felon” čak prozivaju polu-ska-pop pjesmom. Dugog naziva “It’s Not the End of the World, But I Can See It from Here” prvi je singl i dobro pojašnjenje cijelog albuma.

A ono po čemu se već godinama najbolji – glasne i romantično nesretne sing-along himne – su sljedeći hit “Where We Belong“, “A Better Nothing” i “Sunshine“. Odlikuju se tekstovima kao “Where the sun don’t shine you’ll find me doin’ fine“, masivnim melodijama, uobičajenim aranžmanima i kalifornijskom bombastičnošću (i dalje fascinira činjenica da su iz Walesa).

Ono što do sada nisu napravili je zadnja stvar – epska i strpljiva “The Light That Shines Twice as Bright…” koja se s elektronskim interludeovima produžila na 10-ak minuta, što običavaju ubacivati poslije gotovo svake stvari.

Nije tajna da je ovo muzika za američkog tinejdžera i da će upravo takvi svršavati nad velikim zajedničkim refrenima. Pamtljivost ovog benda uvijek im je bila snaga pa ih treba zasluženo staviti pod pop-emo-rock, ali i priznati da su svakim albumom pljunuli u lice mrziteljima i onima koji ih smještaju u plitke grupe s Papa Roach, My Chemical Romance ili Avenged Sevenfold.

Opet im treba skinuti kapu što se ne ponavljaju, a uspijevaju snimiti tri ujednačeno dobra albuma i odolijevati zahtjevima modernog vremena.