Valjda su odlučili nikada ne snimiti loš album

    1685

    Lostprophets

    The Betrayed

    Datum izdanja: 13.01.2010.

    Izdavač: Sony BMG

    Žanr: Alternative, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. If It Wasn’t for Hate, We’d Be Dead by Now
    2. Dstryr/Dstryr
    3. It’s Not the End of the World, But I Can See It from Here
    4. Where We Belong
    5. Next Stop, Atro City
    6. For He’s a Jolly Good Felon
    7. AC Ricochet
    8. A Better Nothing
    9. Streets of Nowhere
    10. Dirty Little Heart
    11. Sunshine
    12. Darkest Blue
    13. The Light That Shines Twice as Bright…

    Nije sve krenulo dobro za Lostprophets. Prošli album snimili su još 2006. godine i planirali jako brzo izbaciti novi.

    Čak su ga i snimili, ali nisu bili zadovoljni i bacili su ga u smeće
    (to trenutno rade i Deftones pa ćemo vidjeti njihov rezultat), pa su se
    razišli s producentskom palicom Rick Rubina (zamijenio ga bendov
    basist) da bi naposljetku i bubnjar pobjegao u privremenu verziju Nine
    Inch Nails. Prema tome, dobro je da je album uopće ugledao svjetlo dana.

    Nećemo saznati što im se nije sviđalo s bačenim materijalom (potrošeno pola milijuna dolara), ali “The Betrayed” je još jedan pokazatelj da svaki puta uspijevaju pogoditi žicu i snimiti album koji će dobro pogoditi odnos sladunjave slušljivosti popa i rockerske ludosti i glasnoće. Nisu se promijenili, nisu čak ni uspjeli bog-zna-koliko snimiti najavljivani ‘mračni’ album, već su snimili dobar i logičan nastavak na prethodne uspješnike.

    Od onih žešćih na pragu prvog albuma treba izdvojiti “Dstryr/Dstryr” i “Next Stop, Atro City“, a ostatak više pleše po romantičnim širokim dijelovima, a povremeno i plesnom, vedrijem pristupu. Recimo, “For He’s a Jolly Good Felon” čak prozivaju polu-ska-pop pjesmom. Dugog naziva “It’s Not the End of the World, But I Can See It from Here” prvi je singl i dobro pojašnjenje cijelog albuma.

    Muziku podržava

    A ono po čemu se već godinama najbolji – glasne i romantično nesretne sing-along himne – su sljedeći hit “Where We Belong“, “A Better Nothing” i “Sunshine“. Odlikuju se tekstovima kao “Where the sun don’t shine you’ll find me doin’ fine“, masivnim melodijama, uobičajenim aranžmanima i kalifornijskom bombastičnošću (i dalje fascinira činjenica da su iz Walesa).

    Ono što do sada nisu napravili je zadnja stvar – epska i strpljiva “The Light That Shines Twice as Bright…” koja se s elektronskim interludeovima produžila na 10-ak minuta, što običavaju ubacivati poslije gotovo svake stvari.

    Nije tajna da je ovo muzika za američkog tinejdžera i da će upravo takvi svršavati nad velikim zajedničkim refrenima. Pamtljivost ovog benda uvijek im je bila snaga pa ih treba zasluženo staviti pod pop-emo-rock, ali i priznati da su svakim albumom pljunuli u lice mrziteljima i onima koji ih smještaju u plitke grupe s Papa Roach, My Chemical Romance ili Avenged Sevenfold.

    Opet im treba skinuti kapu što se ne ponavljaju, a uspijevaju snimiti tri ujednačeno dobra albuma i odolijevati zahtjevima modernog vremena.

    Muziku podržava