Valentina je uspješno ubijena

Čudan put je ovaj album prošao da bi iz rodnog im Walesa došao do ostatka svijeta. Za područje Velike Britanije izašao je još prošle godine, nedugo nakon izlaska njihovog mini albuma kojim su se predstavili publici. Sada, nakon preslušavanja albuma, jedino što se može zaključiti je da su Britanci jako sretan narod koji je nekoliko mjeseci duže od nas uživao u pjesmama mladih metalaca. Dopustite da vas upoznam, za kompjuterom ste vi, a pred vama je odlični, osvježavajući i žestoki Bullet For My Valentine!

Nakon njihovog prvog singla “Hand Of Blood” i spota “Suffocating Under Words Of Sorrow” kritičari su im zalijepili pečat novih nasljednika Metallice, što im je moglo i pomoći, ali i donijeti dodatni teret kojeg su morali opravdati. Nisu ga samo opravdali, već su, po meni, snimili najbolji metal album 2005. godine.

Metalcore, melodic trash, nu-metal, emo-core? Ne! Nego čisti beskompromisni metal kakav se i priliči ovom novom dobu! Vjerojatno su u navali svakojakih stilova sami sebe zapitali ‘Pa dobro, gdje su nestali ti rifovi?’ i snimili svoj album obilježen odličnim zvukom, melodijama, rifovima i brzinom. Pomalo staromodni instrumentalni intro s orkestrom bez ikakvog upozorenja uveo nas je u album. I to kakav album!

“Her Voice Resides” i “4 Words” pokazuju zrele rifove, agresivne bubnjeve i odlični vokal koji kombinira emo, normalno pjevanje na refrenu i metal-core stav. Rijetko koji bend je, pogotovo u zadnje vrijeme, uspio ovako uspješno predstaviti rifove koji pjesmama ipak nisu oduzeli ni malo melodičnosti, koja se u velikoj mjeri vidi u sporijoj, glasnoj i tužnoj “Tears Don’t Fall“. Kitica s normalnim pjevanjem, odlični refreni i onda eksplozija brzine na bridgeu i solu koji strukturu pjesme odvode prema Metallici kakvu smo voljeli.

Slično njoj se predstavio i novi singl “All These Things I Hate” koji akustičnim gitarama prelazi u njihovu najkomercijalniju i najslušljiviju pjesmu s jednim od najboljih refrena koji vas vraća u dane kada ste pomoću pjesme pokušavali odletjeti u nebo. Ipak, osim činjenice da bi se ova pjesma trebala naći na bilo kakvoj metal kompilaciji, ona je i veliki kandidat za jedinu pjesmu koja bi mogla dosaditi. Svejedno, odlična stvar koja potvrđuje da je ovdje neke svijetle točke teško izabrati, jer je ovo album koji je zbilja napravljen na principu ‘All killer – no filler‘.

Ostatak albuma, sve do kraja potvrđuje da je BFMV jedan od rijetkih uspio povezati Metallicu, Iron Maiden, moderni metal, emo i ovo tisućljeće u cjelinu koja bi se trebala svidjeti svima. Svakog nostalgičnog starog metalca tjera da kaže: ‘Ajde, napokon jedan mladi bend koji ne zvuči isforsirano i šminkerski!’ To potvrđuju do kraja zadnje “The End” u stilu ‘sentiš za kraj’ koja iz sentiša prerasta u gnjevnu stvarčugu i tjera nas da jednostavno opet stisnemo play.

Vokal nije unikatan, ali ima kalibra da otpjeva što god želi i kako god želi, a drži se teme koju vidimo i na dizajnu albuma. To su tamne crno-crvene slike žene koja leži u krvi i time objašnjava ime i stav benda. Ne znam je li upucana (ime benda) ili otrovana (ime albuma), ali to je žena čiju su ljubav, mržnju i laži dečki opjevali u stilu: “I hate you, so go die bitch!” ili “This is my last goodbye“.

Teško je nekom metal albumu nalijepiti puno epiteta bez popratne dobre prodaje diljem svijeta, ali ovaj album je definitivno ono za čime danas metalci pate. Nisu pokušali biti revolucionari, ali se nisu ni utopili u prošlosti. Odsvirali su s mudima, uvjereno i moćno. Ako dečki slijedećim albumom uspiju nadmašiti ovaj, onda jao si ga svim ostalim metalcima s kojima će se naći na top listama. Ali, nadmašiti ovakav album, trebat će im čudo!