Uznemireni duhovi demona

    1834

    Ghost

    Infestissummam

    Datum izdanja: 09.04.2013.

    Izdavač: Universal Music

    Žanr: Metal, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Infestissumam
    2. Per Aspera Ad Inferi
    3. Secular Haze
    4. Jigolo Har Migiddo
    5. Ghuleh / Zombie Queen
    6. Year Zero
    7. Body and Blood
    8. Idolatrine
    9. Depth of Satan’s Eyes
    10. Monstrance Clock

    Kada se 2010. godine pojavila sa svojim debitantskim albumom “Opus Eponymous”, švedska skupina Ghost oborila je na koljena mnoge ljubitelje najranijih Black Sabbatha i Deep Purplea.

    Bio je to jak pozitivan šok za sljedbenike proto metala/hard rocka.
    Kombinacija epske atmosfere s catchy refrenima, teškim riffovima i
    širokom melodičnošću vrlo brzo je ovaj bend izbacila u glazbenu orbitu i
    mnogi su ga spominjali kao jednog od najvjerodostojnijih nasljednika
    gore spomenutih bendova, prije svega Black Sabbatha.Osim kvalitetnim albumom, popularnost su si osigurali i atraktivnim i dobrim live nastupima, kao i misterioznim izgledom, odnosno make-upom. Naime, pjevač Papa Emeritus II, s licem ofarbanim poput kostura i invertiranim križem na mitri parodija je na Papu, a i ostali članovi kriju se iza crnih, demonskih mantija, skrivajući iza kapuljača svoj stvarni identitet. Već iz outfita razvidno je da se iza njihove tekstualne tematike kriju antikršćanska uvjerenja. No rekli bismo da je to ipak više onako zajebantski, izgleda kao parodija na black metal tekstualizaciju i ikonografiju koju gaje njihovi zemljaci i skandinavski susjedi.

    Što se tiče tekstova, to se ni ovdje nije promijenilo, no ono što sve najviše zanima, glazbeni koncept, e tu je već došlo do osjetnih razlika u odnosu na debitantski album. Odavno se gaji nekakva teorija o uvijek famoznom i ukleto-prokletom drugom albumu, što često nema veze s nekim zdravim rasuđivanjem. Prije bi bilo da analitičari glazbenih izdanja nečim takvim opravdavaju svoje prosudbe i stavove i unaprijed se osiguravaju, ugrađujući valjda neke obrambene mehanizme iz straha od suprotnih mišljenja. Najčešće je istaknut klišeiziran stav da ”drugi album nije opravdao ugled benda stečen debijem”. Ma, malo sutra da nije.

    Muziku podržava

    Uvjerenje da će “Infestissummam” (‘neprijateljski’ na latinskom) doživjeti sličnu sudbinu kod dobrog dijela kritike i publike dosta je jako, pogotovo stoga jer je poprilično drukčiji od prethodnika. Ovo je nešto mekši album, koji je svoje stilske svjetonazore bitno proširio, pa tako kombinira classic rock, progresivu i rock i glam sedamdesetih s hardom i heavyem, a osjećaju se i nešto opušteniji ritmovi nalik pop rocku. Malo rasprostranjeniji i rašireniji, s odmakom od epic doom/heavy/hard korijena, album je zadržao jaku notu optimistične melodičnosti kao protutežu mračnim tekstovima, ima teških, tamnih, psihodelično/depresivno/melankoličnih dijelova, djelomice zvuči dosta mrzovoljno, ali je usprkos svemu tome jako privlačan.

    Ne bi se vjerojatno baš u potpunosti uklapalo da kažemo kako je ugodan za slušanje, samim time jer je 15-ak minuta duži od prethodnika, pa tako i strukturalno zahtjevniji, no i to jest jedna od njegovih karakteristika. Mogli bismo ga doživjeti kao simbiozu Blue Öyster Cultovih albuma ’70-ih. i ’80-ih. s The Animals, The Kinks, Queen, Slade, Black Sabbath i Deep Purple.

    Snažnim gitarskim riffovima i pulsirajućim ‘deeply’ basevima s prošlog, na ovom su albumu primat oduzeli vokali i klavijature, koji dominiraju u većini pjesama, dok bubnjanje ima zavodljivu ritmičku ulogu, s nekim maštovitijim i razigranijim dijelovima. Papa Emeritus II progresivnijih je vokalnih linija s dosta melodičnosti i iako ponekad zvuči kao da je totalno nezainteresiran, već je na drugom albumu sazrio. Vokalno je raznovrstan, s pristojnim opsegom modulativnih izražavanja, od šaputanja, cleanova, koralskog pjevanja, sve do ekstremnih, vrištećih izvedbi, mirno i opušteno prebacuje se između tonaliteta, a usto, osjeća se da ima potpuno samopouzdanje.

    Također, kad smo kod pjevanja, treba istaknuti značajan utjecaj ili obujam gregorijanskih, liturgijskih napjeva, naepiziranih zborova i zamračenih pratećih pjevanja. Klavijature su u svim svojim presjecima daleko izraženije nego prije, u najvećem su dijelu epsko-melodramatičnog, katkad i pompoznijeg sounda naklonjenog klasici i orkestralijama po uzoru na prog rock, a zamjetan je i jak utjecaj crkvenih melodija. Iako je produkcija (i snimanje) rađena u Blackbird studiju u Nashvilleu, Tennessee, s Nickom Raskulineczom (Foo Fighters, Deftones, Alice in Chains, Velvet Revolver) daleko je od američke sintetičke prepeglanosti i iako glatka, protočna, u potpunosti je naturalna, dobrim dijelom retroizirano posirovljena. Kad smo kod SAD-a, spomenimo usput da je bend za tamošnje tržište morao promijeniti ime u Ghost B.C., i to zbog pravnih razloga, s obzirom da već postoji bend koji se zove Ghost i zaštitio je to ime.

    Tamni instrumental “Infestissumam” ispunjen je gregorijanskim pjevanjima, ovoga puta u višeglasjima, a “Per Aspera Ad Inferi” teža je stvar s najviše metal utjecaja, žešćim, melodičnim riffovima, marševskim bubnjanjem u srednjem ritmu i Hammond orguljama kao finom pratnjom catchy refrenu. “Secular Haze” srednjeritmična je melodična pjesma s jakim bas linijama, pritajenim ritmom valcera i jasnim utjecajima klavijatura, a “Ghuleh/Zombie Queen” u biti su dvije pjesme u jednoj. I dok u prvoj, nakon uvodnog emotivnog piana, dominiraju spori, psihodelični ritmovi s mirnim solom i bubnjem, veći dio druge polovice su energičniji surf-rock ritmovi s konkretnijim riffanjem, čak i malo Ennio Morricone ugođaja, koje u finalnom dijelu nadopunjuju gregorijanski napjevi, solo pjevanje, zbor i orgulje.

    Gregorijanski uvod donosi “Year Zero“, kombinatorna pjesma s heavy riffovima, kontinuitetom gregorijanskog i back pjevanja, ponešto slađih pop ritmova, maštovitijim i raznovrsnijim bubnjarskim radom, atmosferskim klavijaturama, karakternim pjevanjem, staloženim gitarama i čak malo folk ugođaja u završnoj mirnoći. Potentna pjesma, najozbiljniji kandidat za najveći hit albuma. “Idolatrine” kombinira classic, glam i progresivni rock, a “Monstrance Clock” lagana je, melodično/melankolična pjesma s neobaveznim, laganim početkom, muški i ženski zbor prati glavne vokale sa staloženim gitarama, dubokim basom, šaputanjem koje u daljini prati organ s crkvenim karakteristikama, gregorijansko pjevanje i, od ukupnih osam, nešto preko dvije završne minute ‘ode tišini’.

    “Infestissummam” je, da ponovimo, dosta drukčiji album od prethodnika i tko god će u njemu tražiti nasljednika “Opus Eponymous”, neće dobro proći. Nije da ga neće naći, ali neće ga naći u smislu da dobije još jedno ‘copy/paste’ djelo, koje bi se, za očekivati je, većini moglo više dopasti nego ovo ovdje. Ipak, skloniji sam razmišljanju da je ovo korak naprijed u karijeri ovog benda, samim tim jer drukčiji album ne znači nužno i lošiji i slabiji. Odnosno, ne znači uopće. Barem ne u ovom slučaju. Odnosno, nikako ne u ovom slučaju.

    Muziku podržava