Uzlet austrijskog indiea

Austrija je kolijevka glazbe. To su nas učili na satovima povijesti i to je istina. Malo koja je država podarila toliko glazbenih genijalaca koliko ta mala alpska zemlja, ali to su stvari prošlosti jer Mozart je danas brend čiji lik susrećemo uglavnom na čokoladnim kuglama.

Falcova je dominacija trajala predugo pa je došlo vrijeme da i njegov lik stave na iste i okrenu novu stranicu austrijske glazbene scene. Na novoj stranici nalazi se upravo indie-rock bend Francis International Airport.

Kvintet iz Beča, pravo je otkriće i osvježenje na sceni. Osnovani 2006., s mladenačkim entuzijazmom krenuli su u osvajanje vlastitog glazbenog prostora, ali stvari nažalost više nisu tako jednostavne.

Diskografske kuće sve više sliče Don Quijotovskim vjetrenjačama kada su u pitanju novi, a i poneki već afirmirani bendovi. Valjda je i njima recesija.

Suočeni s nedostatkom sluha i interesa u već spomenutim kućama, njihove prve pjesme nailaze jedino na zatvorena vrata.

Već pomalo iziritirani i razočarani odustaju od ideje da preko noći postanu popularni te kreću novim smjerom, nadajući se da će kvaliteta njihovih pjesama osigurati status na svjetskoj glazbenoj pozornici.

2007. godine u vlastitoj produkciji snimaju album “We Are Jelaous We Are Glass” koji izlazi 2008. pod etiketom Siluh Recordsa. Snimaju i spot za prvi singl “Dancing Ships” i pjesma ubrzo postaje hit, a spot se redovito vrti na lokalnim TV postajama.

I tako je sve krenulo, Francis International Airport polako, ali sigurno prikuplja svoju publiku (među kojima je i pjevač Editorsa, Tom Smith) te konačno izlaze iz svojevrsnog limba anonimnosti.

Sam album tipičan je miks utjecaja bendova koje zapravo i oni sami smatraju uzorima. Tako da u njihovim pjesmama možemo prepoznati tragove Radioheada, Arcade Firea te Editorsa i Sigur Rosa.

“Lost In Design” melankolična je pjesma u stilu Elbowa i lagani je uvod u ono što slijedi, a to je “Dancing Ships“, najbolja i najupečatljivija pjesma i zasigurno najjači adut za osvajanje radijskog etera, uz “Safety Matches” koja je istodobno depresivna i vesela i mračna i opet obasjana slabim svijetlom. Kombinacija je to veselog ritma, akustične gitare i morbidnog teksta.

“Phantom View” odskače od drugih svojim psihodeličnim, violončelskim finišem. Slijedi “Tapehead” dok album zatvaraju ujednačene “Crash Cars” i “Riverside Dogs“.

Melodičnost je njihova najbolja komponenta i već nakon prvog slušanja minimalističke i jednostavne, stoga i zarazne melodije ne izlaze iz glave.

Bend je to čije vrijeme tek dolazi i nadam se da će još puno dobrih pjesama ‘uzletjeti’ s Francis International Airporta. A tko zna? Možda i oni jednog dana dobiju vlastite čokoladne kugle.