Uzbudljiv dašak nostalgije uz lake rime

    2320

    The Human League

    Credo

    Datum izdanja: 21.03.2011.

    Izdavač: Wall of Sound / Menart

    Žanr: Elektronika, Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Never Let Me Go
    2. Night People
    3. Sky
    4. Into the Night
    5. Egomaniac
    6. Single Minded
    7. Electric Shock
    8. Get Together
    9. Privilege
    10. Breaking the Chains
    11. When the Stars Start To Shine

    Kamen oko vrata zvan ‘osamdesete’ mnogima nikad neće popustiti.

    U pogledu The Human League,
    uporno im na nos nabijamo bezvremenski pop-dragulj zvan “Dare” – zenit
    koji ih je zauvijek obilježio, a koji je grupa dosegnula možda malo
    prerano.

    Jer nekako je ispalo da su sve ideje i trud uloženi u taj, po svemu sudeći snažan album, izostajale svakim narednim pokušajem – velika očekivanja javnosti i slava koja trenutačno udara u glavu u danom su trenutku doveli The Human League pred rub ponora.Philip Oakey, Susanne Sulley i Joanne Catherall – opstao ljubavni trokut iz tih minulih zlatnih vremena – usudili su se zamjeriti dijelu javnosti, odbijajući isporučivati prigodnije “Dare”-nastavke – umjesto toga, bila je tu respektabilna ali mlaka “Hysteria” (1984.) uz dva naredna promašaja – “Crash” (1986.) i “Romantic?” (1990.). Unatoč solidnim ubodima u tom razdoblju (naglasak na singlovima, uz tek poneki trenutak s albuma; “Mirror Man”, “You Remind Me of Gold”, “(Keep Feeling) Fascination”, “The Lebanon”, “Thirteen”, “Louise”, “Life On Your Own”, “Human”, “Rebound” i “Heart Like a Wheel”), grupa je ozbiljno razmišljala o prestanku s radom no prevladao je ipak neki unutrašnji optimizam.

    Iz tog razloga, pohvalno je koliko su The Human League naučili na vlastitim pogreškama i prebrodili stvaralačku krizu – naredna dva albuma, “Octopus” (1995.) i “Secrets” (2001.) vratila su ih u središte zaslužene medijske pažnje; oba odišu svježinom, idejno i produkcijski. No unatoč odobravanju publike i kritike, navedena dva albuma ubrzo nakon izlaska postaju žrtvom marketinške nemarnosti; EastWest zakazuje s promocijom “Octopus” ploče (paralelno s time otkazujući grupi daljnju suradnju), a Papillon Records, ubrzo nakon što je objavio eksperimentu skloniji “Secrets”, propada.

    Muziku podržava

    Danas, The Human League nastoje dosljedno izbalansirati svoje ‘ja’ između nezavisnog elektro-pop brenda (novi album objavljuje im Wall Of Sound) i pokušaja prilagodbe izvjesnom trendu, pazeći da se izvuku bez nekih većih ogrebotina. Kroz proteklih deset godina nisu mirovali, održavajući svoje regularne turneje kroz koje je postupno nastajao i novi materijal. Philip Oakey prigodno je, unatrag dvije godine, sudjelovao i na ploči “Yes” Pet Shop Boysa, u odličnoj bonus-temi “This Used To Be the Future”.

    U međuvremenu, neka druga imena vidno su tražila inspiraciju u zvuku The Human League, a koja je na kraju iznova poslužila i njima samima – devedesetih se pojavljuju Dubstar, ne toliko bliski zvukom, ali u pjevačkom pristupu Sarah Blackwood vidno odjekuju Joanne Catherall i Susanne Sulley. Sarah Blackwood početkom dvijetisućitih s Kate Holmes (ex-Frazier Chorus) osniva provokativan, isprva zagonetan, korporativno obojan elektro-pop duo Client, čija će poveznica s The Human League postati još jača (posebno pokretanjem njihovog dodatnog DJ-programa po londonskim klubovima, naslovljenog “Being Boiled”).

    Neizbježno je u kontekstu elektro-pop manije, između ostalih, ne osvrnuti se i na La Roux, koji danas prednjače u odašiljanju retro-poruka, iniciravši tako ujedinjenje mentorskih i mladenačkih snaga u vlastitom pokušaju revizije zvuka osamdesetih (konkretno, suradnjom s Heaven 17 i objavljivanjem kompilacije osobnih favorita – “Sidetracked”).

    Tu su i The All Seeing I, trojka iz Sheffielda koja se pojavljuje krajem devedesetih i ostvaruje suradnju s Philipom Oakeyem na njihovoj studijskoj ploči “Pickled Eggs And Sherbet” (1999.) – rezultat je odlična pjesma napisana u suradnji s Jarvisom Cockerom, “1st Man In Space”. Ta suradnja do danas je očito ostala u lijepoj uspomeni jer jedan od članova The All Seeing I – Dean Honer – pokreće paralelni duo – I Monster (zajedno s Jarrodom Goslingom), koji potpisuje produkciju najnovijeg albuma The Human League, naslovljenog “Credo“.

    Pohvalna strana albuma je odlična produkcija – svjesni rizika, The Human League se hrabro upuštaju u flert s trendovskim elektro-brijačinama, ali uspijevaju ostati nedužni promatrači. Albumu je prethodila obećavajuća i nabrijana najava u obliku pjesme “Night People“. No na prvo slušanje u njoj vreba jedna zamka – poput suhoparnog hita “Wrong” Depeche Mode (a čak i u idejama za videospot kod obje pjesme postoje neke stilske poveznice), “Night People” se previše oslanja na repetitivno (čitaj: naporno) fraziranje naziva pjesme, u kojem se gubi kontekst razbibrižne priče o ljudima koji žive za dobar provod, uz jednu od onih blesavih rima na koju se slušatelj zacrveni u obrazima umjesto izvođača (“Leave your corn flakes and your freezes, leave your chocolate and your cheeses…”).

    Međutim, svojom nabrijanom elektro-matricom ovo je zarazan, garantirani klupski favorit. Dodatno tome u prilog ide i prepoznatljiv retro-aspekt The Human League, jer pjesma zvuči kao davno zamrznuta, iznova otkrivena ideja. Dakle, unatoč omanjim propustima, kao najavni singl za novi album, “Night People” je pun pogodak.

    Nažalost, uvodna pjesma na albumu u kojoj, pretpostavljam, glavnu riječ vodi Joanne Catherall, zvuči kao ružan san. “Never Let Me Go” – muzički je solidan početak, sa zanimljivim aranžmanskim preokretom kako se pjesma primiče kraju, ali ista je nažalost bespovratno upropaštena auto-tune pjevanjem, kojim su The Human League možda željeli iskazati svoje poštovanje jednoj novoj generaciji izvođača – međutim time su sami sebe banalizirali do razine r’n’b cajki s pokretne trake.

    Catherall ovdje zvuči kao karaoke-verzija nekakve “Rihanne” ili bilo koje druge isforsirane kvazi-heroine u moru klonova koji proteklih godina nastavljaju nemilice opterećivati glazbeno tržište. Joanne Catherall i Susanne Sulley nikad se nisu previše iskazale svojim vokalnim mogućnostima, no njihov simpatičan, davno uspostavljen djevojački nevin ton kojim u stopu vjerno prate Oakeyev ravni bariton i dalje odjekuje iskrenošću kojoj, posebno ovakva ‘robotizirana’ upeglavanja zaista nisu potrebna. Srećom, u nastavku albuma bilo kakva daljnja (ili barem čujna) upotreba auto-tunea izostaje.

    Sky“, napisan u srednjoškolskoj maniri, govori o djevojci izgubljenoj/nestaloj u vremenu – sanjiv i simpatičan glazbeni broj na tragu balade s imperativom njihanja bokovima, kojim grupa u nastavku albuma upriličava svojevrstan ‘medley’ – naredna tema “Into the Night” predstavlja jedan od onih zlatnih malih trenutaka s ploče – jednako razigrana i pomalo djetinjasta, gotovo neprimjetno se melodijski nastavlja na prethodnu temu.

    Egomaniac” iako ne slijedi u kontinuitetu odmah po završnom taktu pjesme “Into the Night”, intonacijski prati niz – no u odnosu na prethodne dvije teme, više ispada nesuvislim fillerom, pomirujući dosadnjikav zabavnjački elektro-pop melos i eksperimentalne impresije. “Single Minded” melodijski bitno podiže raspoloženje, no slušajući ga u komadu s prethodne tri pjesme, ovaj svojevrsni interalbumski ‘megamix’ postaje zamoran – stoga je preporučljivo možda ipak poslušati svaku pjesmu pojedinačno.

    Pjesmom “Electric Shock” grupa pruža jednu drugu zanimljivu pretpostavku – konkretno, ovdje pojedini ulomci zvuče kao da su postavi ponovno pristupila njezina dva izvorna osnivača – Martyn Ware i Ian Craig Marsh, posebno u odnosu na njihovu zajedničku, odličnu studijsku ploču “Travelogue” iz 1980. godine.

    Sličan ton prati i pjesmu “Privilege“, domišljato kombinirajući sumračnost i naivnost u tonu, koju je Philip Oakey u jednom od intervjua u povodu izlaska novog albuma prokomentirao kao nastavak na nastupni kultni singl grupe iz 1978. godine – “Being Boiled”. Sličnosti postoje, no i jedna i druga pjesma uspijevaju održati međusobni vremenski odmak. Ritmom najsporija na albumu, ali ništa manje plesna i nabrijana “Privilege” predstavlja hvalevrijedan trenutak usred rasplamsale plesne kolekcije.

    Odlična “Get Together” nanovo nas vraća u pop-kontekst kasnijih The Human League – vrlo melodična, zarazna, tekstu posvetivši malo više pažnje nego što je to učinjeno kroz neke druge, rimom isforsiranije primjere. Kako se primiče njegov kraj, album ostavlja sve bolji dojam – “Breaking the Chains” još je jedan punokrvni trenutak, tako karakterističan melodijom i tekstom (klavijaturske dionice ovdje na trenutak odjekuju u maniri prerađenog aranžmana iz hita “Don’t You Want Me”).

    Završna pjesma “When the Stars Start To Shine” najbolja je na albumu – ovdje se još jednom miješaju nostalgični odjeci grupe; u odnosu na prevladavajući klupski ritam albuma, završna pjesma je brža, vrlo ugodnog, ‘ispredvremenskog’ optimističnog tona karakterističnog za jednu 1982. godinu – kao zalutalu, do sada u strogoj tajnosti čuvanu prigodnu suradnju Oakeya i nekadašnjih spomenutih kolega, izgubljenu između studijskih ploča “Dare” i “The Luxury Gap” (Heaven 17). Mala digresija: u jednom kratkom segmentu čak je melodijski slučajno pogođena i sintetska solaža iz hita “Eyes Without a Face” Billya Idola.

    U cijelosti gledano, The Human League ne skrivaju svoje kalkuliranje starom slavom ali ništa ne prepuštaju slučaju – kroz devedesete naovamo očitali su nam solidnu lekciju, nostalgiju vješto upakiravši u novo ruho. A “Credo” definitivno nije razočarao zasluživši čvrstu trojku. Iz njegovog repertoara očituju se ljudi još uvijek raspoloženi, slobodni, vitalni i spremni za neke nove muzičke podvige, bez kompleksa srednjih godina.

    Muziku podržava