Užarenim plamenom iskočili kroz led Aljaske

Svatko ima neki bend koji naziva ‘svojim’, jer ga je tijekom nekog ogromnog booma određene scene prepoznao kao srcu mega-drago, ali i se i pomirio da neće biti zvijezde sub-žanra niti shvatljivi širim masama.

Tako sam na valovima Machine Headovog osporavanog ‘rap-metal ekscesa’ “The Burning Red”, krenuo u mahnito skupljanje Roadrunnerovog kataloga s prijelaza tisućljeća.

Iako im ovo nije ni prvi, nadam se ni zadnji album, baš mi je drago što priča o 36 Crazyfists za 2015. godinu započinje ovako dramatično. Odrastao na “Biterness The Star” albumu i specifičnom vokalu likova s Aljaske (također jedna od jako dragih činjenica), danas mi je ultimativno drago što su pored svih upravo oni preživjeli i ostali na nogama. I to kako!S prošlim albumom (a bilo je to već polako davne 2010., iako vam to uopće ne djeluje davno, zar ne?) govorili su ‘ako nam je ovo zadnji, neka je!’ što je tada djelovali kao ‘ako moramo otići, onda nam je drago što je to s ovakvim albumom!’, ali danas su ipak nešto iskreniji. Bend se polako raspadao, ušli su u nekakvo zasićenje, shvatili da ne žive u penthouseuvima na Manhattanu i nisu nikome htjeli obećati da će se za njih uopće opet čuti.

Pa je otišao bubnjar, pa je otišao basist (njega je srećom zamijenio samo povratnik), pa je Brocku umrla majka što je jedan od najvećih šokova u života gotovo svakog čovjeka. I na temelju toga nastao je “Time and Trauma“, vjerojatno najbolji album u karijeri jednog benda kojeg ionako obožavam. Treba li tome išta dodati?

Već moćni “Vanish” predstavlja brutalnu stvar za uvod, “11.24.11” je datum smrti Brockove majke i svojevrsni odmak od eksperimenata s prošlog albuma i povratak u metalcore vode iz vremena hita “Turns To Ahses”. “And I loved loving you was the last thing she said / and I loved loving you was the last thing I said” dovoljno govori o patnji i temi cijelog albuma.

Na to se najbolje nadovezuje naslovna stvar albuma s brutalnim uvodnim rifom na tragu “Check My Brain” Alice In Chains i riječima “I’ve seen the devil In many of my days / Lately I’ve decorated far too many graves” koje je nemoguće ne primijetiti kao nešto najsnažnije što je ikada napisao.

“Also Am I” je tipični povratak u formu i jednu ultimativno prepoznatljivu stvar benda s vokalom kojeg jednostavno ne možete promašiti. Kada tome dodamo i solo na gitari, ili Metallicin thrash riff na “Swing The Noose” dolazimo do više zanimljivih detalja nego što većina današnjih bendova uspije isprobati diljem nekoliko albuma. Treba probati nešto, pa pogodit ćeš nečiju žicu, pobogu!

A budući da su počeli sa zanimljivom, morali su tako i završiti. To je “Marrow” stvar s gostujućim ženskim vokalom koja najviše podsjeća na “Only A Year Or So…” s “Tide and Its Takers“, samo ovdje ne predstavlja pismeni dijalog žene i vojnika, nego njegovo iskustvo supruge koja je preuzela posvojenu djecu od njegove majke.

36 Crazyfists ovim albumom stvorili su jedan od najjačih temelja svoje dugotrajne karijere (iako je “Biterness” izašao 2002., oni su tu više od 20 godina), pokazali da metalcore ili nu-metal mogu biti puno više od Unearth ili All That Remains, te da ih se i dalje može mirno ostaviti da sjede na post-metalcore tronu. Kad već nema Poison the Wella, Will Havena i sličnih…