Užareni The White Stripes u hladnoj Kanadi

Najpoznatiji svjetski lažni braco i seka, Jack i Meg White, poprilično su iznenadili glazbeni svijet objavom prošle godine da poslije šest studijskih albuma namjeravaju izdati svoj prvi live-album.

Budući da je već polagano riječ o pravim rock-iskusnjarama sa dvoznamenkastim brojem godina staža, za očekivati od njih je bilo da već imaju jedan takav album u diskografiji, budući da je riječ o najlakšem načinu izbijanja novaca od vjernih fanova ukoliko izuzmemo izdavanje kompilacijskih albuma. Također, izdavanje-live albuma je idealno kad dođe do pomanjkanja inspiracije, a potrebno je ispoštovati ugovor sa izdavačkom kućom i nekako izbaciti novi album bez puno blamiranja.

Bilo je u svijetu glazbe i vrlo hrabrih i pohvalnih pokušaja alternativnih načina distribucije live-nastupa, na primjer Pearl Jama, koji je svaki svoj koncert na turneji uploadao na službeni site, te je isti bio dostupan na slobodni download svim obožavateljima. Bez gnjavaže, bez puno troška, bez potrebe raznih snimača bootlega da sakrivaju svoje audio-snimače među donje dijelove odjeće pred zaštitarima. Rekli bismo, idealno rješenje, no malotko od ostatka njihovih kolega iz rock-svijeta je slijedio njihov primjer i odrekao se tog dijela novčanog kolača. Unatoč recesiji i deflaciji, najdraži poroci naših omiljenih glazbenika ipak još uvijek nisu baš jeftini.

S druge strane, da nije bilo izdavanja live-albuma, bili bismo uskraćeni za neka od antologijskih izdanja glazbene povijesti koje su izdali na primjer Talking Heads sa svojim “Stop Making Sense”, James Brown s “Live At The Appolo”, The Who s “Live At Leeds” ili recimo Mate Mišo Kovač sa svojom serijom koncertnih karaoke izdanja.

Ovaj album The White Stripesa se nažalost ne može mjeriti s gore navedenim albumima, no to ni u kojem slučaju ne znači da je njegovo izdavanje bilo i približno krivi potez. Tehnički, riječ je o live-albumu no ujedno i soundtracku istoimenog dokumentarnog filma koji je drugi dio paketa pod imenom “Under Great White Northern Lights“.

Album i dokumentarni film prate Jacka i Meg kroz njihovu veliku turneju kroz Kanadu koja je bila specifična po tome što su uz kanadske megalopolise tipa Toronto ili Vancouver obišli i mnoge manje gradove, tipa izvjesnog Yellowknifea s tek 18.000 stanovnika.

Album otvara “Let’s Shake Hands“, prvi singl White Stripesa iz sad već daleke 1997. godine, te se nastavlja se nešto novijom “Black Math“. Koliko god već “Black Math” bila brza i furiozna u studijskoj verziji, ova verzija odsvirana u hladnoj Kanadi je još više ubrzana te dovedena do energetskog usijanja. Također, aranžman je malo promijenjen s malim prekidima u drugoj polovici pjesme kako bi se još više naglasila njena brzina kada bujica ponovno kreće.

Slijedi “Little Ghost” koja je poprilična suprotnost prethodnoj pjesmi, mala vesela pučka veselica na nekoj inačici lokalne tamburice. Tu je još i arena-rock hit “Blue Orchid” te “Ball And Biscuit” u poprilično promijenjenom izdanju, no riječ je ionako o pjesmi koja je uvijek bila prostor Jacku Whiteu za improvizaciju na koncertima.

Nije zanemaren ni tada aktualni album “Icky Thump“, tako da je naravno tu i istoimena prva pjesma s albuma te “300 M.P.H. Torrential Outpour Blues“, “Prickly Thorn, But Sweetly Worn” i “I’m Slowly Turning into You“.

Obrade “I Just Don’t Know What To Do With Myself” i “Jolene” su postale zajednički nazivnik gotovo svih set-lista The White Stripesa te se vjerojatno malotko i sjeća da ih ustvari nije napisao Jack White, s obzirom na to koliko je drugačiji način njihovog izvođenja u njegovoj interpretaciji te to da su ove dvije pjesme postale ‘sing-along’ favoriti za njihovu koncertnu publiku.

Možda i najveće razočaranje na albumu je “Fell In Love With a Girl“, izvrsna ljubavna brza garage-rock pjesma, koja je nažalost ovdje potpuno upropaštena te izvedena u sporom ‘a capella’ stilu. Za kraj je ostavljena ona-stvar-koju-svi-znamo – “Seven Nation Army” – koja još uvijek zvuči jednako svježe i moćno kao da je tek izašla s “Elephanta“.

Jedna od zamjerki na album je izostanak nekih od pjesama s možda i najboljeg albuma “White Blood Cells”. “Dead Leaves On The Dirty Ground” ili “Hotel Yorba” bi vjerojatno bili reprezentativniji uzorak s ove turneje od “Union Forever” ili “We’re Going To Be Friends“.

Kao što smo i mogli očekivati od The White Stripesa, njihov live-album isporučuje veliku količinu energiziranog visokonaponskog garažnog rocka koji uvijek iznova može zapanjivati činjenicom kako samo dvoje ljudi može isporučivati toliku količinu bučnog zida.

Nažalost, prisutna je i dosta velika količina šlampavosti na snimkama, krivih ulaza i pucanja glasa, što naravno možemo promatrati kao veliki minus s obzirom da bi ovaj album trebao biti izbor ‘najboljeg od najboljeg’ s kanadske turneje. No s druge strane, možda je upravo ta spontanost i nesavršenost jedna od draži The White Stripesa, u kojima negdje možemo pronaći i onaj izvorni punk-gen s porukom publici: “Ovo možete i vi”.

Premda je u bendu prisutan jedan od najvećih gitarističkih virtuoza današnjice, naglasak u pjesmama The White Stripesa uvijek ide više na energiju i strast prema glazbi u kojoj Jack White tek povremeno demonstrira sve što zna i može. Na kraju krajeva, bez želje da ikoga podcjenjujem, vjerojatno svatko tko se kreće imalo u glazbenim krugovima, zna iz svog kvarta za boljeg bubnjara od Meg White.

Bijelim prugama ovim putem uvažavam ispričnicu za izdavanje live-albuma i punjenje džepova, no iduće godine očekujemo pravi novi album na način koji samo oni znaju te da, ako je ikako moguće, ponovno navrate na brdoviti Balkan.