Uvjerljivo najbolji Soulfly s jednim ‘ali’

Nastavlja se Maxovo uporno lunjanje kroz godine i godine obitavanja na metal sceni. Čovjek kojeg mnogi nazivaju jednim od najsimpatičnijih likova opet je skinuo pokoju žicu sa svoje gitare i u mikrofon odurlao još jedan album.

Sepultura zadnje vrijeme nema niti jednog Cavaleru u postavi, Soulfly je već složio pet albuma (i tri put toliko puta obišao svijet), Igor i Max zabavili su se i s brutalnim Cavalera Conspiracy projektom, a koliko god zvuči nemoguće, Max je u nekom ludom međuvremenu uspio snimiti još jedan Soulfly!

Vjerojatno najbolji do sada, ali album koji mi je pokazao da više jednostavno ne mogu preći preko jednoga ‘ali!’. No, idemo krenuti po redu.

Album je, po prvi puta, miksao Andy Sneap, producirao ga je Max, a iako je opet isti Max autor svih pjesama, sumnjam da je neke stvari smislila njegova žestoka duša. Mislim da ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez gitarista Marc Rizzoa, koji se sve više i više ističe kao najbolji i najinovativniji mladi gitarist metala.

Bilo kako bilo, “Conquer” je brutalni metal album, koji je zabio i zadnji čavao u lijes nu-metal početaka ovog benda. Čak je i Max u šali rekao da će pokraj ovoga “Dark Ages” izgledati kao pop album.

Iako više nema dvadesetak godina, Max je odlučio urlati i growlati cijeli život, a već je pravilo da mu je svaki novi album žešći i cjenjeniji u metal zajednici.

I ovdje, kao i uvijek, ima gostiju, ali su ti aduti ispucani odmah na početku pa se čini da su se toga htjeli riješiti što prije. David Vincent iz Morbid Angela odurlao je s Maxom “Blood Fire War Hate” (ne treba puno pogađati kako ide refren pjesme), a prvi singl i odličnu “Unleash” vokal Throwdowna Dave Peters pretvorio je u stvar od Pantere.

Meni totalni dragi bubnjar Joe Nunez zaslužan je da su stvari prošle kroz totalno slayerovsku brzinu (npr. “Warmageddon“), ali i sabbathovski doom sludge metal na jednoj od najboljih stvari albuma – “Touching the Void“.

Prije nego se okomim na stvari preko kojih više ne mogu preći, treba spomenuti dvije najbolje stvari albuma. Prva je “Fall of the Sycophants“, kompletna i raznolika stvar sa super dijelovima koji su dali Rizzou vremena da složi svega i svačega, a drugo je tradicionalna “Soulfly VI” stvar (na svakom albumu), sigurno najbolja od svih do sada. Ovoga puta nije riječ o nekakvim tribal zajebancijama od pet minuta, niti o nabacanim flamenco soloima, već o totalno pitomom, melodičnom i smislenom pop-rock instrumentalu.

A sada ono što držim u sebi već dugo vremena – Maxovo pjevanje. Čovjek ima glasčugu s kojom može pojesti skoro svakog kvazi-žestokog klinca, ali njegov način pjevanja i dionice su već godinama takve da se nekada zbilja zapitam je li ozbiljan ili se on to samo dobro zajebava.

Znam da nikad nećemo čuti pjevnu notu od njega, ali dionice mu znaju biti toliko neinovativne, dosadne i primitivne da mi je ponekad jako žao što neke pjesme nisu instrumentali bez njegovih ‘Thousand years of war and hate‘ urlika ili ponavljaućih kitica na kojima slaže riječi kao klinac. Što se riječi tiče, i dalje je sve isto. I dalje se bori s vjetrenjačama (“Why don’t presidents die in war?“).

Čak mislim da on ima skroz zanimljive ideje i teme koje mu se motaju po glavi. Putovanja po svijetu u potrazi za inspiracijom ovoga puta su ga odvela u Egipat (na zadnja dva albuma to je bila Srbija), gdje je posudio poneku pozadinsku melodiju i outro pjesama.

Ali jedini je problem što svojim stilom pjevanja zbilja ne može pjesmi dati nekakvo pametnije obilježje.

To je Maxov problem već od prvog albuma, ali nekako ga nitko nije shvaćao toliko ozbiljno da bi mogao napraviti šest albuma. Sada, kada su mu albumi zbilja sve bolji i bolji, jednostavno mi je totalno žao što ih ne može počastiti tim završnim finišem. Možda da na sljedećem albumu svaka stvar ima gostujućeg pjevača.