Uvijek i sve za metal

Njemački heavy-power-metal velikani Gamma Ray, predvođeni živućom legendom Kai Hansenom, vratili su se novim albumom privlačna, a i prigodna naziva – “To The Metal!“.

Njegovo snimanje započelo je još tijekom svibnja prošle godine u High Gain Recordings studiju u Hamburgu, nakon čega se sve zajedno, s miksanjem i masteringom, protegnulo do pred sam kraj 2009., odnosno do dvanaestog mjeseca.

Naposljetku se novi, deseti studijski uradak Gamma Raya na tržištu pojavio krajem siječnja, a je li ispunio sva, većinu ili manjinu očekivanja, probat ćemo analizirati u nastavku teksta. Za početak ističem i vjerujem kako je svima, pa i onim najmanje upućenima u heavy-power, jasno da Gamma Ray spada u kategoriju bendova koji od svoje najranije faze imaju zacrtan smjer ‘kretanja’, tako da bi bilo suludo od njega očekivati neku ozbiljniju dozu progresije i inovativnosti.

Stoga svi koju znaju što mogu (i žele) očekivati, to će dobiti i s “To The Metal!” – klasični heavy-power-metal album iz ‘Gamma Ray radionice’. I u tom, sigurno najvažnijem, dijelu nema sumnje da je materijal opravdao očekivanja. Dakle, Kai Hansen & Co. i nadalje praše prepoznatljivu, agresivnu, žestoku, a istovremeno i melodičnu metal-muziku, s kojom već više od dvadeset godina dosta uspješno plivaju u nemirnim vodama heavy-metala.

A već i pri samoj pomisli na Gamma Ray, prvo što mnogima pada na um je povratak u vremena izvornog Helloweena, u kojima je Kai ostavio neizbrisiv trag, i nije nikakva tajna niti spektakularna novost da Gamma Ray u zadnja dva desetljeća ima više kvalitetnih albuma od Helloweena.

I dobrim su dijelom u pravu, jer ovo je čisti, klasičarsko-powerski sound s jakim epskim raspoloženjem i uobičajeno naglašenim duplim bas-bubnjanjem, i s ukomponiranom silom heavy-metala s početka osamdesetih, s britkim gitarama sa strukturalnim i melodičnim riffovima, čistim solažama i ekstatičnim, modulativnim Kaiovim vokalima kao vodećim snagama te lijepim, atmosferskim i emocionalnim synthevima i klavijaturama koje se na nekim mjestima upuštaju i u solo-duele s gitarama.

Od deset pjesama, koliko ih se nalazi na albumu, već na prvo slušanje će mnogima, vrlo vjerojatno, za uho ‘zapeti’ otvarajuća, tečno-melodična skladba “Empathy“, čiji riffovi dosta podsjećaju na Acceptove. Uz nju, ponajviše zbog oštre melodije i pamtljivim, uhu prihvatljivim, jednostavnim refrenom, izdvajanje zaslužuje i naslovna pjesma “To The Metal!”, koja će nesumnjivo biti odlično prihvaćena tijekom koncertnog izvođenja, i koja svojom ‘borbenom’ atmosferom poprilično podsjeća na Manowar.

Nema dileme da te pjesme puno pomažu u stvaranju pozitivnog početnog dojma o albumu, no nakon nekoliko preslušavanja, mislim da je drugi dio dosta jači i da se u njemu krije njegova prava snaga. Upravo ta, druga polovica, ono je što se očekuje od Gamma Raya: izvoran, brz, agresivan i prodoran power-metal koji u kombinaciji sa svojim ‘kumom’ heavyem djeluje zastrašujuće dobro.

A uz ‘hevijanizirane’ naslove, na neki način je poklopljena i ‘kumovska’ koncepcija, jer je balada “No Need To Cry“, baš kao i na većini naslova iz osamdesetih ‘na začelju’, i ona, osim to što je, naravno, osjećajna i spora, plijeni pažnju i vokalnom izvedbom, koja me čak malo podsjetila na Axla Rosea u nekim normalnijim vremenima. Prije nje, potrebu za posebnim isticanjem jednostavno nameće “Deadlands“, melodična heavy-power-hard-rock pjesma s jako tečnom melodijom i duboko atmosferskim uvodnim klavijaturama, te također melodiozna “Chasing Shadows“, s dubokim synthevima na početku te dubliranjima gitara i klavijatura u svom središnjem dijelu.

“To The Metal!” ima i nekoliko gostujućih muzičara, od kojih je svakako najpoznatiji Michael Kiske, Kaiov kolega iz najsvjetlijih dana Helloweena, koji je svojim glasom pripomogao u izvedbi ne baš (pre)uvjerljive pjesme “All You Need To Know“. Uz njega, tu je i Corvin Bahn kao klavijaturistička ispomoć te pjevačica Nadine Nottbohm koja svojim vokalima uzdiže pjesme “All You Need To Know” i, napose, “Mother Angel“, još jedan ‘acceptovski’ naslov.

Od četiri verzije s različitim naslovnicama i bonus-materijalima, u mojim rukama i playeru bila je Limited Edition s bonus DVD-om, na kojem se nalaze uobičajeni ‘fanovski’ dodaci. Odnosno, 80-minutni dokumentarac “The Making Of To The Metal!” koji tematski pokriva pisanje i snimanje pjesama za album u interpretacijama članova benda, pa uvijek dosadne ‘behind-the-scenes’, te najzanimljiviji dio, live-snimke i intervju s Kai Hansenom. Preciznije, ništa što se nije očekivalo, ali u okvirima neke prihvatljive cijene, sasvim dobrodošlo.

Baš kao i kompletan album, još jedan u nizu dobrih djela Gamma Raya, s kojim će neizostavno biti zadovoljni poklonici benda, kao i svi heavy-poweraši, s naglaskom na one ‘originalnije’. Istina, kamen spoticanja mu je preveliki obujam približavanja (korištenja) temeljima heavy-metala, pa na momente, vjerovali ili ne, Gamma Ray zvuči kao bend koji nekog i nešto kopira, no nije to tako tragično da bi izgubio na vjerodostojnosti i opstojnosti.

Jer sve zajedno zvuči moćno, glasno, uvjerljivo, duboko, i Gamma Ray nas i ovim albumom vraća u početke ovog iznimno popularnog, zadnjih godina preisisavanog i potpuno izmrcvarenog pravca. Stoga je jedan ovakav album, iako evidentno slabiji od “Land of Free Part II” i “Majestic”, pa i “No World Order”, i više nego potreban da bi se razbila današnja, bolesno-opsesivna powerska recikliranost kojoj se ne nazire kraj.