Usputna stanica ‘Crnog Marka’

Mark Lanegan doživio je vjerojatno najveći uspjeh svoje karijere fenomenalnim prošlogodišnjim albumom “Blues Funeral“.

Mračnim, žestokim i teškim izdanjem potvrdio se kao jedan od najboljih izvođača alternativnog rocka 21. stoljeća. Na turneji predstavljajući taj album Lanegan je održao i dojmljiv koncert u Zagrebu premašivši sve prognoze o odazivu publike.

Samo godinu dana kasnije Lanegan je izdao album “Black Pudding“, u suradnji s multiinstrumentalistom Dukeom Garwoodom i ono što odmah, pri prvom ili drugom slušanju, upada u uho jest činjenica da ovaj materijal ipak nije ni blizu bluzerskog pogreba. Ni po kvaliteti ni po pristupu. Kroz cijeli se album provlači dojam da je materijal (pre)brzo izbačen na svjetlo dana, da je album gotovo nedovršen te da predstavlja samo međukorak između “Blues Funerala” i “Imitationsa”, Laneganova albuma koji izlazi sredinom rujna.Ono što zasigurno veseli dio fanova ovog dubokovokalnog Amerikanca jest to što album konačno podsjeća na prvi, gotovo potpuno akustični, dio Laneganove solo karijere. Atmosfera albuma baca na, ukupno možda i najbolji album ovog glazbenika, “Whiskey for the Holy Ghost” iz 1994. S tom razlikom što je “Viski” ipak podosta bolji album.

Duke Garwood već je na bluzerskom sprovodu pronašao svoje mjesto među suradnicima Lanegana, svirajući instrumente na nekoliko pjesama, dok su ovaj projekt njih dvojica zajedno potpisali. Iako je na “Blues Funeralu” gitaru svirao na jednoj od najboljih pjesama na albumu “Bleeding Muddy Water”, ovdje nijedna pjesma ne dostiže tu razinu.

Većina albuma prožeta je psihodeličnim, dalekim, tihim tonovima kojima se kao kontrast suprotstavlja hrapav Laneganov vokal iscrpljen tonama cigareta i litrama viskija. Tako pjevač dominira cijelom pločom osim u rijetkim prilikama kad se Garwood odluči za pokoju instrumentalnu skladbu.

Najbolji su trenuci albuma, jedini za dugotrajno pamćenje, pjesma “Mescalito” koja traje gotovo osam minuta i “Cold Molly” pred kraj albuma. Treba još dodati “Shade of the Sun“, koja je najsličnija već spomenutoj ranijoj fazi Amerikančeve solo karijere, “Sphinx” i to je, više-manje, to. Možda i ispod očekivanja, ali kao usputna stanica u Laneganovoj karijeri i lansirna rampa za Garwooda sasvim dovoljno.

Nakon niza poznatih dueta i suradnji, nakon karijere koja se pokazala uspješna i u solo i u bendovskoj varijanti, nakon odličnog albuma iz 2012., Lanegan je itekako zaslužio snimiti nešto samo za svoju dušu. Još da je ostatak albuma na razini pjesama iz prethodnog odlomka, bio bi to još jedan puni pogodak. Ovako? Ipak nije.