Usputna avantura s uspješnim završetkom

Dva je albuma s projektom Vanderhoof snimio gitarist Metal Churcha Kurdt Vanderhoof, a nakon toga kompletnu postavu povukao za sobom i oformio još jedan projekt bend, Presto Ballet.

Nakon heavy thrash metala s Metal Church, pa nešto tradicionalnije metalne varijante s Vanderhoofom, Kurdt se očigledno želio okušati i u progresivi.

Tako je prvi album “Peace Among The Ruins” iz 2005. godine bio jedna sasvim solidna ‘eksploatacija’ progresivnog i hard rocka sedamdesetih, dok se s novim ostvarenjem, zadržavajući matičnu formulu, ipak malo raširio, a i ražestio. Što stilski, što dekadski.

Naime, i “The Lost Art of Time Travel” solidno je djelo, koje je progresivnim utjecajima Genesisa i Yesa dodala one nešto melodičnije i čvršće Rushove, te razigraniji progresivni pop arena rock Anyone’s Daughtera i ponešto neoprogresivni Pandragona.

Osjetan je i utjecaj (pogotovo u čvrstim, melodičnim i jako ugodnim klavijaturama), britanskog melodičnog hard & heavy rock benda Nightwing, koji je ‘rastao’ paralelno s NWOBHM, pa je, nezasluženo, bio zapostavljen.

No očito je da i on ima svoje mjesto u muzičkoj povijesti pa tako, svjesno ili nesvjesno, muzika Presto Balleta, koji je za ovaj album promijenio gotovo cijelu postavu, ima dosta argumenata za povezivanje s njegovim čvrstim, melodiozno/studiozno/inteligentnim progresivnim hard rockom.

Bitno je reći da se na “The Lost Art Of Time Travel” u odnosu na prethodnika, dosta se popravilo i Scott Albrightovo, uz Vanderfhoofa jedinog ‘preživjelog’, pjevanje, koje ima čvrstinu, energičnost, ali i u momentima kada to treba, potrebnu osjetljivost i dubinu izražavanja.

Također, nemali je broj gitarističkih heavy riffova, maksimalno razigranih klavijatura, syntheva i piana, back pjevanja, zavidne razine akusticiranja, ali i poprilično, čak neuobičajeno jakih heavy metalskih bubnjeva, što kompletan materijal jednim značajnijim dijelom usmjerava prema progresivnom metalu.

Iako je sedam pjesama utrpano u negdje pa gotovo sat vremena, u njima nema velikih iznenađenja, nisu prekomplicirane, a jedna od glavnih karakteristika su im česte, ali ravnopravno i ravnomjerno raspoređene ritmičke promjene, izmjene i dopune. To je i razlog da se može reći kako su u većem dijelu poprilično slušljive.

Dobar dio albuma odiše i poprilično mračnom atmosferom, poglavito u sporijim dijelovima, koju ipak, konstantno razaraju oni s kompletnim žešćim orijentacijama, u prvom redu već spomenutim gitarama i bubnjevima, a jednako tako i dosta oštrim vokalima koji podsjećaju na Jon Andersona iz Yesa, Geddy Leea iz Rusha, te Andrea Carswella iz Anyone’s Daughter.

Jedna od ritmički najkontrastnijih pjesama je “One Tragedy At A Time“, koja počinje vrlo žestoko, onda usporava gotovo do zastoja, a nakon toga ponovno pruža razornije ritmove, a odlika su joj i jaki riffovi, space klavijature, te jedan dio sa ‘sci-fi’ ugođajem.

Ljubitelji solaža i kontinuirane žestine svoje će zadovoljstvo pronaći u “Easy Tomorrow“, a oni kojima se neće dati previše istraživati, pod uvjetom da vole progresivni rock/metal, dovoljno zadovoljstva pružit će premijerna, skoro jedanaestominutna “The Mind Machine“.

U njoj će naći puno toga. Od brzih prog rock melodija, preko lijepih vokala (pomognutim ‘telefonskim’ backovima), stalnom laganom gitarskom pratnjom, preko piano sola, laganih prijelaza, pa čestih brzinskih, ali i subžanrovsko/međustilskih prijelaza i izražavanja. I sve je to, kao i ostalo, snimljeno analognom tehnikom, no, bez obzira na to, zvuči maksimalno dobro, svježe i prirodnije, pa je i to jedan od pluseva ovog albuma.

Uglavnom zanimljivog albuma koji više od toga definitivno nije, no shvatimo li ga kao nešto onako usputno, budući da je Kurdtu Metal Church ipak primarni bend, možemo samo zamisliti što i kako bi tek ispao da mu je Presto Ballet glavni prioritet.