Uspješan poziv vjernicima rocka

“Believer, have you lost your way? Believer, have you said your prayers?”

Shvatimo li citirane stihove kao (retoričko) pitanje postavljeno svakom ‘vjerniku’ u rock, možemo slobodno zaključiti kako Zodiac, bend koji ta pitanja postavlja, ujedno i daje odgovor na njih svojim drugim albumom.Njemački hard-blues rock bend kroz devet pjesama novoga albuma “A Hiding Place“, donosi nam novu dozu punokrvnog, gotovo beskompromisnog rocka. Dvije godine nakon debitantskog “A Bit of Devil”, münsterska četvorka objavljuje drugi album za Napalm Records, a vrijeme između objavljivanja albuma Zodiac je proveo na turneji, kao predgrupa za Monster Magnet, Sword i Graveyard.

Žanrovski, udaljenost između prvog i ovogodišnjeg albuma ne postoji, što je iskorišteno za usmjeravanje pjesama, produkcije, te konačno samog albuma u cjelini. Tako, u odnosu na “A Bit of Devil”, “A Hiding Place” pjesmama donosi veću dubinu, zvuk je čistiji i prodorniji, a pomak u zrelosti autorskog djelovanja je primjetan. Na prepoznatljivom utjecaju Deep Purplea, Led Zeppelina ili Freea, Zodiac nije štedio, čime se može svrstati u grupu dostojnih baštinika ’70-ih.

Odmak od čestih klasičnih formi blues i hard rocka očituje se kroz duljine pjesama, što je zapravo posljedica njihovih višedijelnosti i posvećenosti radu na strukturnoj složenosti. Pravovremeni prijelazi i neforsirane promjene u dinamici daju puninu riffovima, koji nisu pretjerano žestoki, te mogućnost slobode vokalnoj izvedbi, bez obzira radi li se o blažim, nižim ili grubljim, višim dionicama, bez prevladavanja jednih ili drugih.

Iako ne zaslužuje ni otvoriti “A Hiding Place”, niti ga predstavljati, singlu “Downtown” dodijeljena je upravo ta uloga: u najmanju ruku radi se o šabloniziranoj, komercijaliziranoj pjesmi, najslabijoj točki albuma, čiju kvalitetu dodatno narušavaju i jednostavni stihovi.

Iduća stvar, “Free“, pokazuje kako na temelju samo jedne pjesme ne treba suditi album, a samim time ni izvođača (uzmemo li u obzir da se radi o tek drugom albumu), makar ta pjesma bila odabrana kao reprezentativna. Klasičnu blues rock himnu titrajućeg basa i ugodnih, pjevnih dionica, promjena u srednjem dijelu vodi na neku novu razinu, ispunjenu prodornim Hammondom, plačućom gitarom i brojnim prijelazima bubnjeva.

I dok “Underneath My Bed” u sebi, osim škripućih, lordovskih blues klavijatura, sadrži nekoliko faza Deep Purplea, pri tome se više oslanjajući na onu s Morseom, jednako emotivne balade “Leave Me Blind” i “Believer” na trenutke svojom strukturom, zvukom i razvojem neodoljivo prizivaju Thin Lizzy, kao i Whitesnake, ne samo coverdaleskim vokalima u višim vokalnim dionicama, nego i emociijom unesenom kroz sve instrumente.

Druga pjesma koja, poput “Free”, svojim središnjim, psihodelijom obojanim prijelazom ulazi u uho pri prvom slušanju je “Moonshine“, koja je agresivnim glavnim riffom, raznim fillovima u pjevanim dionicama, te moćnom, orijentalnom solažom prvenstveno gitaristička pjesma. “A Hiding Place” je zatvoren baladom “Cortez The Killer” Neila Younga, čija obrada nije pretjerano udaljena od originala, čime je, zanemarimo li nezamjenjive zvukove Neilove gitare, instrumentalno korektno odrađena.

Upravo takav je Zodiacov drugi doprinos svijetu blues rocka, ne pretjerano udaljen od originala, instrumentalno korektno odrađen, a ono što ga od ostalih nasljednika ’70-ih dijeli je sklonost razbijanju ustaljenih struktura, što treba izdvojiti kao žarko svijetlu točku albuma “A Hiding Place”.