Uspjelo vraćanje vlastitom zvuku

Air su oduvijek odudarali od svoje generacijske elektroničke braće s kojima su od svojih početaka svrstavani u istu ladicu. Uzmemo li Kraftwerk kao ishodište moderne elektroničke glazbe, onda se za Air može reći da su oni od muzike spomenutih Nijemaca krenuli u suprotnom smjeru od onoga kojim obično kroče suvremeni predstavnici tog žanra.

Glazba Aira uistinu ima više veze s glazbom šezdesetih i sedamdesetih
te klasičnim pop-pjesmama ili filmskim melodijama, nego sa dance
stilovima devedesetih koje je primarno zanimao ritam.

Slično se može reći i za novi album. Iza pomalo bezličnog imena i omota “Love 2” donosi zreli i prepoznatljivi zvuk Aira. Elektronički efekti su samo nadjev iznad ‘žive’ podloge. ‘Živi’ dojam cijelog albuma je naročito zasluga bubnjara Joeya Waronkera koji je na “Love 2” pridruženi član temeljnom duu kojeg čine Jean-Benoît Dunckel i Nicolas Godin.

Album otvara “Do The Joy” s distorziranom gitarom, čije ciklično zujanje čak vuče na grunge-bendove. Tu su i zaštitni znakovi Aira: topli, romantični zvuci starinskih synthesizera i ambijentalni, robotski glasovi.

Prepoznatljivost su zadržale i pjesme s tradicionalnijom strukturom kitica i refrena, poput radiofonične “Sing Sang Sung” ili “So Light Is Her Footfall” kojom opet dominira električna gitara, ovaj put sa bluzerskim štihom koji vuče na najslavnije dane Morcheebe.

Da i njih može interesirati igranje s ritmom, Air pokazuju u “Missing The Light Of The Day” čijoj temi (život noćnih ptica) dobro odgovara moderni klupski (hip-hop) ritam. U pola pjesme interesantan kontrapunkt proizvedu klavijature u drugom ritmu. Iz naslova “Eat My Beat” je vidljivo da se i ona u prvom redu bavi ritmom.

Sve pjesme se manje-više drže iste formule: odredi se glavna melodija i atmosfera pjesme preko kojih se onda Airovci poigravaju s različitim efektima. Poigravanje je izvedeno uglavnom maštovito te su moguća višestruka preslušavanja pojedinih pjesama prije negoli se otkriju svi slojevi.

“Night Hunter” tako ima funky-ritam koji se razvija postepeno – prvo se pojave minimalističke udaraljke i bas koji se drži u pozadini ali nosi moćan groove, pa malo modernijih ritmičkih efekata, te se na kraju preko svega dodaju slojevi synthesizera. Usred pjesme izrone i zanimljive sekvence na klavijaturama: jedna podsjeća na scene potjera u filmovima, a druga pomalo na kung-fu akciju. Sve skupa zvuči kao moderna verzija The Metersa ili Booker T. & the MG’s.

“Be A Bee” ima surf-rockersku gitaru uz prigodni žurni ritam, dok centralna i najduža stvar “Tropical Disease” počinje sa sjetnim jazz-introm na saksofonu, nakon kojeg slijedi kvazi-klasični klavirski segment, dok se tempo ubrzava da bi se pred kraj zaustavio i vratio u spori jazz uvod. Distorzirani gitarski solo odvodi pjesmu u fade-out.

Tekstovi pjesama (gdje ih ima) su očekivano romantičarski, a atmosfera i zvukovi albuma vas dijelom vode u sunčanu prirodu, a dijelom u svemirska lutanja. Evo još jedne usporedbe s Kraftwerkom (koji su u zadnje vrijeme opet u modi): ako su oni bili zvuk industrijskih njemačkih gradova i autoputova kojih ih povezuju, onda su Air zvuk urbanih francuskih momaka koji se voze romantičnim francuskim cesticama.

Ako ste prije desetak godina imali strastvenu romansu s “Moon Safari”, “Love 2” će vam pružiti upravo onakvu novu dozu Aira kakvu trebate, a album nije loše mjesto ni za početak druženja s njima.