Uspjeh je zeznuta stvar

Istinski zagrižena jazz publika može kritizirati štošta, no jedna od stvari koju će zasigurno najteže oprostiti jest transfer iz jazza u pop-vode. Malo je izvođača izvelo ovaj salto i ostalo živo u očima svojih dojučerašnjih poklonika – bez većih problema to je uspjelo tek najvećima, poput Herbiea Hancocka ili Milesa Davisa (čija su očijukanja s rapom i hip-hopom dobrostivo tumačena kao simpatični ispad titanske legende, no pitanje je što bi bilo da Miles nije bio u poznoj dobi i načeta zdravlja).

Pritom vrijedi logično pravilo da, što je glazbenik bolje svirao i skladao jazz, to se prodavanje jazzerske duše komercijalnom zlatnom teletu teže prašta. U slučaju pijanista Ramseya Lewisa (1935.) nije bilo ‘bure u čaši vode’, jednostavno zato što je u jazz vodama boravio razmjerno kratko, jedva dekadu, a srednjostrujaškoj komercijali posvetio ostatak radnog vijeka – slično Blue Mitchellu, o čijem smo reizdanju nedavno pisali.

Dodatni razlog mogla bi, doduše, biti i činjenica da je Lewis, čak i onda kad je sredinom šezdesetih sa svojim trijem haračio scenom, u svoj soul-jazz repertoar uvijek ubacivao popularne hitove, npr. The Beatlesa ili Steviea Wondera, stvarajući tako premosnicu između žanrova.

“The In Crowd“, usko gledano, ne reprezentira navedene osobine naročito naglašeno – a možda je upravo to i razlog zbog čega je baš ova ploča definitivno i najbolji rad najpoznatijeg Lewisova trija, s Eldeeom Youngom na basu i Redom Holtom za bubnjevima. Sastav se na okupu držao gotovo čitavo desetljeće, a razići će se nedugo nakon koncerata u Bohemian Cavernsu, održanih od 13. do 15. svibnja 1965., s kojih je i prikupljen materijal za ovaj album.

Bio je to završetak dugog angažmana u washingtonskom klubu koji je donio mnoge dobre svirke i još jedan album uživo (“Live at Bohemian Caverns”, 1964.). Ekipa je tu kao doma, a i publika s njima – što se i te kako osjeti u odličnoj naslovnoj skladbi, kao i zbog čega je trio bio tako dugovječan. Energija i žestina ritam-sekcije odlična su protuteža Ramseyevoj pitkosti i mekoći, što bi naočigled podilazila slušateljima da ju kompanjoni ne čine oštrijom i snažnijom.

Rezultat je pulsirajući rythm’n’blues kojeg se teško zasititi, što je posebno vidljivo u kontrapunktu prema baladi “Since I Fell for You“; Lewisova prilično jeftina dramaturgija nastupa uglavnom se temeljila na stalnoj izmjeni življih tempa i balada.

Takvu logiku slijedi i ovaj disk pa je treći fenomenalno intenzivni “Tennessee Waltz” gdje se Young bravuroznim i iznimno inventivnim pristupom cellu nameće kao veća zvijezda showa i od samog lidera, što će pažljivijem slušatelju i potvrditi kirurški preciznim, a opet posve razgaljenim nastupom u Jobimovoj “Felicidad” (sasvim adekvatan odabir za sastav koji je bossa novu provalio koju godinu prije planetarnog uspjeha familije Gilberto!), temi iz epohalnog filma “Crni orfej” Marcela Camusa 1959. godine, što je pokupio apsolutno sve najvažnije nagrade na planeti.

Filmske teme su, izgleda, u koncepciji ovog albuma zamišljene kao kompenzacija izostalim pop-obradama: umjesto njih, Lewisovi fanovi dobili su jedan od najsvjetlijih trenutaka čitavog trija – obradu teme iz Kubrickova “Spartaka“, nastalog pet godina ranije. Iako ovakav odabir može izgledati naoko bizarno, greške nema: partitura Alexa Northa iznimno je potentna, pa stoga nije ni čudo da u izvedbi Lewisova trija zvuči toliko dramatično i epski, vodeći slušatelje iz pejazaža u dramu, iz heroizma u intimne emocije – sve to u svega šest minuta. Štofa ima toliko da se doima nemogućim sve to ugurati u tako kratak komad vremena.

Trio, međutim, uspijeva, i to bez vidljivog napora – živ dokaz koliko Lewis može kad hoće. Problem njegove karijere je, međutim, što uglavnom neće. Nikakvo čudo: dobar plasman na diskografskom tržištu jazz-glazbenicima ni danas nije lako ostvariti, a kamoli segregativnih šezdesetih, pa je pohlepa za što većim nakladama nakon prvih znatnijih uspjeha (a i ovaj album dospio je iznimno visoko na pop-ljestvicama, iako je riječ o daleko više jazz- negoli komercijalnom naporu) razumljiva. Lewis se u to ime opredijelio za izostanak ozbiljnijih ambicija, živeći ostatak radnog vijeka uglavnom u opijenosti vlastitim soul-jazz hitovima i kopirajući vlastite prijemčive obrasce. Doima se, također, da mu je za nešto više nedostajao i prateći sastav ovakve karizme i međusobne empatije.

Stoga, ako se laćate Lewisa, tražite ovaj trio i njihove koncerte. Nadamo se da je još stvari iz Cavernsa ostalo snimljeno na nekoj traci koja će, poput genijalne svirke Monk-Coltraneova kvarteta, osvanuti u kakvoj američkoj arhivi.

Šteta što je čak ovako i dobar snimak uživo tek eksces u ostatku Lewisova opusa punog kompromisa i podilaženja, koji sve njegove bolje albume svodi na tračak sunca u tupo jednoličnim oblačinama.

Postava: Ramsey Lewis – klavir, Eldee Young – bas, Red Holt – bubnjevi