Uskrsnuće uz olujni prasak

    2053

    Whitesnake

    The Purple Album

    Datum izdanja: 15.05.2015.

    Izdavač: Frontier Records

    Žanr: Hard Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Burn
    2. You Fool No One
    3. Love Child
    4. Sail Away
    5. The Gypsy
    6. Lady Double Dealer
    7. Mistreated
    8. Holy Man
    9. Might Just Take Your Life
    10. You Keep On Moving
    11. Soldier Of Fortune
    12. Lay Down Stay Down
    13. Stormbringer

    Moram biti iskren i istaknuti kako sam bio razočaran čuvši najavu da će David Coverdale s Whitesnake opet nešto reciklirati.

    Bez obzira što se u ovom slučaju radi o, ne samo najboljim pjesmama njegova kratkotrajna boravka u Deep Purpleu, već i cjelokupnog mu, nemalog, glazbenog opusa. Očito je to bilo pod dojmom prestrašnog nedavnog izdanja “Live In ’84: Back To The Bone”, koje izgleda, a bogme i zvuči, kao skup otpadaka od smeća. Uz dužno poštovanje Jonu Lordu i najboljem line-upu kojeg je Whitesnake ikada imao. A osim toga, reizdavanja, remasteriranja, (p)remiksavanja, dosnimanjanja i(li) presnimavanja starih materijala, samo po sebi me čini bolesnim.A u ovom slučaju i zato jer sam, valjda, jedan od rijetkih štovatelja Deep Purplea koji smatra da je faza s Coverdaleom bila jednako dobra kao i ona s Gillanom, pa ne volim baš da se po njoj ‘prčka’ više nego treba. U biti, u nekim aspektima bila je čak i bolja. “Burn” i “Stormbringer” su klasici Deep Purplea, a i hard rocka općenito, s hrpom sjajnih, nedvojbeno modernijih pjesama nego onih iz prve faze, a u najmanju se ruku sa ranijim izdanjima mogu mjeriti s ‘uletima’, odnosno uvodnim numerama. Naslovne pjesme ova dva albuma otvaraju na gromovito-bombastičan, moćan proto-heavy stil, jednakom silinom kao i “Speed King” u slučaju “In Rock” ili “Highway Star” na “Machine Head”.

    Dobro, da ne duljimo, oko takvih će(mo) se stvari uvijek sporiti i svak’ s punim demokratskim pravom braniti svoje stavove, no, tada, 22-godišnjem Coverdaleu uvijek treba odati priznanje na hrabrosti, jer ‘uskočiti’ u Gillanove cipele i hlače bilo je skoro pa ravno skoku s visoke litice u more. Za razumijeti i poštivati je činjenicu da fanovi čvrstog, surovog hard rocka, nisu mogli prihvatiti novi, elastičniji zvuk Deep Purplea dotjeran s boogiem, bluesom, soulom i funkyem.

    Muziku podržava

    Nešto što su u bend donijeli, prije svega, Coverdale, ali i Glenn Hughes, kasnije i pokojni Tommy Bolin na “Come Taste The Band”, jedinom albumu MK IV formacije, kojeg su zbog naglašenijeg hard’n’funky mainstream sounda mnogi novinari doslovce unakazili. I nakon kojeg se, da podsjetimo, Deep Purple raspao. Moguće je i to razlog što je taj album dobio samo dvije pjesme, naspram “Burn” i “Stormbringer”, koji su zastupljeni sa šest, odnosno pet.

    Sukladno navedenome, treba priznati da je za Coverdalea i ekipu, u kojoj su nova imena gitarist Joel Hoekstra i klavijaturist Michele Luppi, ponovno snimanje pjesama s ta tri albuma bio sve, samo ne lagan zadatak i, baš ono, mač s dvije oštrice. Možda čak i s tri, ili još i koju više. Prije svega zbog anonimnosti dobrog dijela njih, zbog nekih koje su bile, onako, polu-poznate i nadasve nekih koje je upravo Whitesnake na svojim koncertima približio publici i napravio ih hitovima. U novoj varijanti za njih zato nije postojala sredina. Ili će dodatno potonuti u zaborav ili će biti u potpunosti rehabilitirane. Srećom, dogodilo se ovo drugo, pa su pjesme, koje su nekada davno zamrle, sada dobile prigodu za ‘novi život’. Coverdale se nije odlučio puno s njima poigravati, usprkos činjenici da ih je većina dobila, pa i minutu, duže trajanje, i nema puno preinaka, tek nešto improvizacija. A posebno što valja je raznolikost odabranih pjesama, što je dokaz kakav je Deep Purple bio u tim godinama. Drukčiji, kompleksniji i posebniji.

    Pjesme na “The Purple Album” zvuče moderno, više hard rockerski nego u originalima, na momente s težim, baš onako, heavy metal zvukom pojačanih distorzija. Tako intenzivirana energičnost, na momente čak i agresija, nisu eliminirale utjecaje gore spomenutih glazbenih žanrova, zadržalo ih se u jasnim i dovoljnim proporcijama da se osjeća kako su neizostavni, dio ‘trademarka’ pjesama čiji su sastavni i neizostavni dio bile.

    Nešto poput heavy-bluesa “You Fool No One“, zatim “Mistreated“, hard-bluesy numere s teškim, mračnijim doom ritmovima, opuštenijeg blues-rocka “Might Just Take Your Life” sa sjanim Hammond solom, ili funky-soul natruhama u “You Keep On Moving“, jednoj od dvije pjesme s albuma “Come Taste The Band”.

    Moćnim gitarama i razbludnim bubnjevima David se iznimno uspješno ‘odupire’ sa svojim senzualno-mačističkim vokalima, a pjesme srednjeg i sporijeg tempa i dalje su mu jaki aduti. Njegova emotivno-bolna, iskrena i ekstatična pjevanja jako lijepo proživljavaju sve tonove i još samo da uživo zvuči tako, teško da mu se može na bilo čemu prigovoriti. Krasne balade nafilane akustikama su “Sail Away” i “Holy Man“, koju je u originalu otpjevao Glenn Hughes na “Stormbringer”, a ovdje David prezentirao maksimalno izražajno. Jednako kao i legendarnu, ali na žalost, nikada dovoljno priznatu, ganutljivu baladu “Soldier of Fortune“.

    O “Burn” i “Stormbringer“, sada energičnije, teže i mračnije naravi nego originali, nepotrebno je trošiti previše riječi. To su istinski hard-rock uragani u kojima, doslovce, sijevaju munje i gromovi, s osjetnom dozom heavya kroz produžene gitarske dionice u kojima Beach i Hoekstra odrađuju prekovremeno i izbor da one otvore i zatvore albumjaka je odluka. Sjajne stvari. Bile i ostale, na žalost rijetke, ako ne i jedine po kojima se identificira MK III i MK IV postava Deep Purplea. A bilo je toliko odličnih, pjesama dosta ispred svog vremena, poput, u ovom slučaju, poprilično hevijaneriziranih “Lady Double Dealer” ili “Lay Down Stay Down”, ili power balade “The Gypsy” s genijalnim gitarskim solom.

    Slušajući ove pjesme, ostaje žal što se nije uspjela realizirati ideja o ponovnom okupljanju postave Deep Purplea iz 1973-1975, koju je najviše zagovarao Jon Lord, a o čemu su razgovarali David i Ritchie. I tako je, na kraju, loše raspoloženje zamijenilo ono koje graniči gotovo pa s oduševljenjem, iz razloga jer ove pjesme nisu dobile samo svoje puke kopije, već istinski ‘hommage’. Samima sebi, bendu i vremenu kakvo se više nikada neće ponoviti. Ukratko, uskrsnule su da bi dokazale koliko su velike i došle u enciklopediju rocka, na počasna mjesta, koja su ionako već poodavno zaslužile.

    Muziku podržava