Uskrsnuće Ghostface Killaha

Eksploatacijski filmovi su od strane ozbiljne kritike i filmskih analitičara dugo vremena smatrani manje vrijednom vrstom sedme umjetnosti.

Seks, nasilje, jednostavni zapleti i niskobudžetna produkcija odbijaju sredovječnu publiku i akademske krugove. No, kao i u svemu vrijeme se pokaže kao najbolji sudac, pa iz današnje perspektive radovi Johna Carpentera, Sergia Leonea, Corbuccia i Samuela Fullera često preciznije opisuju ljudsku psihu i kritičnije se osvrću na društvo u kojem žive nego art filmovi. Danas su najbolji predstavnici takve filmske poetike Harmony Korine, Robert Rodriguez i Quentin Tarantino. Nije slučajno da su sva trojica obožavatelji hip-hop muzike, a Tarantinu je glavni filmski kompozitor RZA, glavni beatmaker, producent i reper Wu-Tang Clana.Novi album hip-hop titana i člana Wu-Tanga Ghostfacea Killaha i filmskog kompozitora Adriana Younga “Twelve Reasons To Die” konceptualni je album koji se atmosferom i lirikom čini poput izgubljenog filmskog eksploatacijskog klasika ’60-ih. Tako nešto bio je i cilj ove dvojice umjetnika. Glazba na albumu zvučna je kulisa za zamišljeni talijanski horor koji se odvija ’60-ih godina u Rimu, a radnja ne može biti bizarnija. Tony Starks (inače stalni pseudonim Ghostfacea na svim albumima) plaćeni je ubojica obitelji DeLucas, koji se odvaja od njih i osniva vlastitu bandu, nakon čega upoznaje, kao što misli, ženu svog života, koja ga izdaje DeLucasima. Starksa ubijaju, zapale ga između gramofonskih ploča. No, on se vraća svaki put kada ovaj album zasvira (preuzevši sad ime Ghostface Killah), te se osvećuje svojim krvnicima (12 glavnih mafijaških obitelji, što objašnjava ima albuma). Adrian Younge (rođen 1979.) zaslužan je za muzičku podlogu ovog albuma. Inače profesor prava koji je najzapaženiji bio radeći soundtrack za “Black Dynamite”, blaxploatation film iz 2007., a kako je ove godine uz “Twelve Reason To Die” i producirao album legendarne soul grupe The Delfonics, izgleda da mu je karijera krenula uzlaznom putanjom. Ghostfacea Killah jedan je od rijetkih repera koji su ušli u četrdesete godine, a još uvijek uspijevaju ostati aktualni, u stalnom dosluhu s modernim zahtjevima hip-hop muzike. Iako ne toliko komercijalno uspješan kao prije petnaestak godina, Ghostface ima još puno toga za reći.

Morriconeovske gitare i trube, uz lagan prizvuk soula kakav nalazimo u afroameričkim četvrtima ’60-ih. i ’70-ih. godina 20. stoljeća, kratke operne dionice i refren soul legende Williama Harta iz Delfonicsa oruđa su kojima se Adrien Younge poslužio kako bi stvorio ugođaj prikladan za ovakav ‘audio film’. Ghostface Killah standardno je dobar, potpomognut članovima Wu-Tanga Masta Killahom, U-Godom, Inspectah Deckom i Cappadonnom.

Na ovom albumu Ghost se, nažalost, nije poslužio svojim ‘repom toka svijesti’ gdje nemilice izbacuje nepovezane stvari koje mu padnu na pamet, a koje pritom uvijek zvuče originalno. Ovdje se držao isključivo ‘storytellinga’, no na vrlo ekonomičan način. Oko za detalje, filmsko održavanje suspensea i karakterizacija likova koju njegove pjesme sadrže (dovoljno je samo poslušati pjesmu “Shakey Dog” s albuma ”Fishscale”) pokazuju da bi Ghost mogao imati vrlo uspješnu karijeru i u filmskom svijetu. Ovdje je ipak priča ispričana na manje kompleksan način, s manje detalja i u kraćem vremenskom roku (cijeli album traje oko 30 minuta).

Ovo su samo manje zamjerke vrlo dobrog hip-hop albuma čiji su najbolji trenuci “I Declare War” s Masta Killahom, brutalna najava početka sukoba s refrenom operne pjevačice (u live nastupu kod Jimmya Fallona to je izvrsno odradila Brooke deRosa). Zatim “The Center of Attraction“, ljubavna priča gdje Tony Starks zvuči najhumanije na albumu, poput svih običnih smrtnika. Cappadonna ga upozorava na opasnost i na skrivene namjere njegove djevojke Carmele (još jedna zanimljiva igra riječima s imenima protagonista; Tony i Carmela referiraju se na “Sopranose”). No ovdje, osim slomljenog srca u opasnosti je, ako se strahovi prijatelja pokažu točnima, i Tonyev život. Naslovna pjesma predivni je instrumental koji zatvara ovu krimi/horor priču, ali pritom ne zvuči tužno i umirujuće, već nas podsjeća da je duh Ghostfacea Killaha itekako prisutan i željan krvi. Ovo je album kakav bi Tarantino snimio da se bavi glazbom.

“Twelve Reasons To Die” ne ubraja se možda među top ostvarenja u karijeri Ghostfacea, ali radi se o vrlo dobrom, znalački izvedenom i izvrsno odsviranom albumu. Adriend Younge dokazao je svoj talent, Ghostface snimio najbolji album od remek-djela “Fishscale” iz 2006., a oboje imaju pred sobom još mnogo velikih stvari. Možda već ove godine.