Uronjeni u flamenco

Slavni jazz kontrabasist i skladatelj Dave Holland je 10. srpnja 2010. nastupio na Valamar Jazz Festivalu u Poreču.

Tom prigodom svirao je s flamenko skupinom španjolskog gitarista Pepea Habichuele oduševivši publiku u predivnom ambijentu otočića Sv. Nikola. Na tom koncertu promovirali su svoj prvi zajednički album “Hands“.

U razgovoru što smo ga vodili prije tog koncerta Holland je govorio kako je došlo do suradnje sa španjolskim flamenko glazbenicima: “Počelo je pozivom na nastup u Sevilji. Kontaktirao me umjetnički direktor za područje Andaluzije, koji radi nedaleko Sevilje gdje sam prije održao koncert, i predložio mi je da ostvarim projekt sa sjajnim flamenko gitaristom.

Zamisao je bila da se u ljeto 2007. okupimo u Sevilji, napravimo probe i održimo nekoliko koncerata: jedan u Sevilji, jedan u Granadi i jedan u Malagi. Rekao sam da sam zainteresiran, ali da je moje razumijevanje flamenko glazbe i njezine povijesti vrlo skromno, iako sam mislio da bi to moglo biti zanimljivo iskustvo.

Zainteresiran sam za nova iskustva koja donose nešto pozitivno i kreativno. Na kratko sam se susreo s Pepeom u Madridu i, iako nismo svirali, ustanovili smo da dijelimo uzajaman dobar osjećaj te da nam se sviđa zamisao.

Dogovorili smo se da se u ožujku 2007. sastanemo u Sevilji i započnemo s probama. Kad smo počeli uvježbavati program shvatio sam da me očekuje velik posao na učenju te glazbe. Iznimno je složena, sadrži mnogo detalja i predivna je. No, glazba je samo dio toga. Upoznao sam se s poviješću Roma, značajem te glazbe za njih. Važna je i zbog njihove samosvojnosti, jer nad tim je narodom učinjen veliki progon, nešto poput progona crnačkih glazbenika u Americi. Za njih jazz je bio način očuvanja identiteta i kulture.

Jazz glazba je crnim glazbenicima pomogla u očuvanju identiteta i kullture, posebice u trenucima ponižavanja. Isto vrijedi za romsku kulturu. Flamenko je iznimno važan za njih i izražavanje njihove kulture. Neočekivano sam načio puno i o drugim stvarima. Kroz susrete s njihovim obiteljima upoznao sam se obiteljskom tradicijom flamenko glazbe, kako se prenosi s naraštaja na naraštaj.

Budući da je Pepe iz Granade, a njegova supruga iz Sevilje, upoznao sam mnogo ljudi koji su mene i moju suprugu ugostili u svojim obiteljima. Naišli smo na veliku dobrodošlicu. Bilo je predivno. Održali smo koncerte i osjećali se jako dobro. Tada sam odlučio da to moram ponoviti jer bilo je to predivno iskustvo.”

Nakon tog susreta, Holland i Habichuela su 2008. održali novi niz koncerata. Ponovno su održali probe na kojima im se pridružio njegov sin Josemi Carmona koji je bio od velike pomoći u kreiranju glazbe i nove razine njezina shvaćanja. Nakon tog susreta Holland je predložio da sljedeće godine odu u studio i snime album. Došao je u Madrid, odabrao studio i snimatelja te su prošle godine snimili, a ove objavili CD.

Album “Hands” je potpuno drukčiji od svih koje je Dave Holland snimio u svojoj gotovo polustoljetnoj karijeri tijekom koje već četrdeset godina svira i snima kao vođa sastava. I prije je radio iskorake iz jazz glazbe, primjerice surađujući s tuniskim sviračem arapske lutnje Anouarom Brahemom, no do sad nije pokazivao zanimnje za flamenko.

Iako je, uz Habichuelu, i on autor nekih skladbi na albumu, cjelokupni je glazbeni materijal u potpunosti prilagođen idiomu flamenko glazbe. No, upravo zbog Hollandova utjecaja, njihove su izvedbe profinjene, lagano naslonjene na osjećaj prema jazzu i estetiku klasične glazbe.

O tome na koji način razmišlja o glazbi kad svira s flamenko glazbenicima, Holland je rekao: “Pepe je 100% flamenko glazbenik. To je njegov svijet. To je sve što zna. To je njegova glazba, to su njegovi ljudi. Najznačajnije iskustvo stekao sam proniknuvši u njegov svijet, postavši njegovim učenikom.

Zamolio sam ga da me poduči svojoj glazbi i on se prihvatio tog posla. Često sam ga molio da mi iznova svira. Bio je jako strpljiv. U većem dijelu sviramo Pepeovu glazbu, istinski flamenko. Zato sam s punom ozbiljnošću želio uroniti u tu glazbu. Rekao sam mu da toj glazbi želim pristupiti s velikim poštovanjem. Nisam se želio poigrati s flamenkom. Želio sam ga istinski svirati. Bio je to iznimno značajan dio tog procesa.

Kad se njegov sin Josemi pridružio skupni pružila mi se prigoda skladati glazbu koju će on svirati. Na ploči su dvije moje skladbe u čijim izvedbama on sudjeluje, kao i udaraljkaši. Te skladbe donose malo više jazz utjecaja. Tradicija flamenko glazbe ima mnogo inačica, a one su osobne. Osnovne strukture i melodije podsjećaju na blues, iako se radi o vrlo osobnom viđenju glazbe.

Želio sam da izvodimo glazbu koja će biti odraz Pepeove osobnosti. Zato je grupa s kojom smo snimili ploču sastavljena od tri gitarista, dva udaraljkaša koji sviraju cajon i male udaraljke i kontrabasista. Koristimo se i pljeskanjem, ali bez flamenko pjevača i plesača.”

(Preuzeto iz Novog lista od 7. studenoga 2010.)