Urbano blago iz etnografskog muzeja

Mitska pojava iz Splita, veliki bijeli kit iz Bračkog kanala, Marinko (fon) Biskich, nakon više desetljeća popikavanja po putu i spekuliranja (je li on uopće postojao, pita se Damir Pilić u bilješci) ostavio je diskografski trag. I to ne bilo kakav, nego onakav kakav se može napraviti samo pomoću ziherice, cipela Doc Marten’s, i dva priučena akorda.

Na snimanju ovog albuma su sudjelovali i izvjesni muzičari kao što su Neno Belan, Boris Hrepić (iz tamo nekog benda Daleka obala) i popularni Zdravko Bajan (autor velikog hita “Sunčan dan”), a miksan je u studiju Dragana Lukića Lvkya.

Pjesme imaju samo dvije brzine: brzu i još bržu, a dalji uvid u njih nam objašnjava zašto je Fon Biskich veliki bijeli kit.

Prvenstveno, punk kao glazbeni žanr je poznat po svom nihilizmu, cinizmu i žestini, ovdje je prisutan samo u ovom zadnjem. Štoviše, estetika ružnoće na albumu Fon Biskicha nije prisutna uopće, naprotiv, imamo dojam da je riječ o dobrim momcima koji idu u finu gimnaziju i javljaju se da isprave četvorku iz lektire. I ne samo to, na ovom albumu može se doživjeti zavidna količina građanske uglađenosti koja sasvim ugodno kohabitira sa reskim gitarama, distorzijom i uzvicima iz repertoara grupa The Clash i The Ramones. Na papiru izgleda čudno, ali Fon Biskich zvuči kao da je to najnormalnije na svijetu.

I kako se u tom kontekstu snalaze pjesme “Vratija se Šime” i “Mare“? Dakle, momci ih ‘prže’ onako kako to punkeri zahtijevaju , ali njihova interpretacija ide u smjeru da se oda počast tradiciji, ne da se tradicija ruši ili stavlja u ironičan kontekst, što je još jedan paradoks koji funkcionira bez problema.

“Bambino” je od svih obrada najviše profitirala od punkerskog aranžmana, a “Ultima gitara” je dokaz da i punkeri mogu biti beskrajno romantični (punk i iskreno recitiranje ljubavnih stihova na talijanskom bez ciničnog odmaka – ma dajte, molim vas). Ali stvar je sjajna i najbolje od svega, uvjerljiva.

S gimnazijom ih veže još jedna karakteristika, a to su tekstovi, koji nisu toliko banalni koliko su naivni. Momci su možda podjetinjili pod stare dane? Veća je vjerojatnost da samo žele dati zvučnu posvetu svojoj mladosti.

“Ja san roker u duši“, često se znalo čuti iz usta ‘splitskih rokera’ (padaju mi na pamet Alen Nižetić i Vuco kao rodonačelnici trenda) prije nego što bi zarevali neku na temu “Dignimo čaše, ili razbijmo čaše, ili oboje”. Na ovoj ploči se točno osjeti da je Marinka Biškića i drugove život odveo u nekom drugom smjeru, da imaju ‘normalan posao’ (što god da to značilo), a da se glazbom bave iz hobija i da u tim prilikama budu istinski ‘rokeri u duši’.

Ne sjećam se kad sam zadnji put čuo ovako dobar album snimljen iz čistog gušta. Samo da im pod stare dane slava ne udari u glavu i da se ne raspadnu.