Unutrašnji krikovi

    2449

    Soundtrack

    Control

    Soundtrack

    Datum izdanja: 12.11.2007.

    Izdavač: Warner Bros / Dancing Bear

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Exit – New Order
    2. What Goes On -The Velvet Underground
    3. Shadowplay – The Killers
    4. Boredom (Live at The Roxy) – The Buzzcocks
    5. Dead Souls – Joy Division
    6. She Was Naked – Supersister
    7. Sister Midnight – Iggy Pop
    8. Love Will Tear Us Apart – Joy Division
    9. Hypnosis – New Order
    10. Drive In Saturday – David Bowie
    11. Evidently Chickentown (Live) – John Cooper Clarke
    12. 2HB – Roxy Music
    13. Transmission (Cast Version) – Joy Division
    14. Autobahn – Kraftwerk
    15. Atmosphere – Joy Division
    16. Warszawa – David Bowie
    17. Get Out – New Order

    Činjenica da se Anton Corbijn upustio u ambicioznu avanturu vizualne obrade jednog dijela građe kultne sumračne mančesterske četvorke – ili točnije, kultnog sumračnog predvodnika iste – gotovo je zasjenila samu skupinu koja do danas ne prestaje fascinirati svojim jedinstvenim, tenzičnim hladnim zvukom, vječno zamrznutim u kadru kasnih sedamdesetih.

    Joy Division su u međuvremenu doživjeli svoj dodatni revival i očekivanom remasteriranom serijom izdanja koja ponovno krasi estetika njihovog nekadašnjeg izdavača Factory, kojem se London Records konačno poklonio, retroaktivno i s dužnim poštovanjem, upakiravši sve te divote na način koji samo jedna prava antologijska zbirka i zaslužuje.

    No o remasterima drugom prilikom – što se glazbe za film “Control” tiče, previše je kuteva iz kojih je ovu cjelinu lakše promatrati kao soundtrack za bilo koji (glazbeni) film – ne isključivo i ovaj, autentičan čin ekranizacije Curtisove životne priče, ispričane od strane njegove supruge Deborah, prema njezinoj knjizi “Touching from a Distance” – nastaloj u suradnji s cijenjenim publicistom i jednako velikim zaljubljenikom u zvuk Joy Division, Jonom Savageom.

    U odnosu na izuzetnost filmskog predloška koji ubire svoje male i velike hvalospjeve, “Control” kao njegov popratni glazbeni sadržaj nažalost ne daje jednako izuzetan ton slici. Uz tek nekolicinu domišljatih segmenata i interpretacija, dobar dio sadržaja unatoč solidnom kontinuitetu pjesama još uvijek ostaje samo revijalna ‘redaljka’ onoga što je na ovaj ili onaj način utjecalo na članove Joy Division, daljnji tok njihove glazbene karijere kao i scene u okvirima koje su nastali.

    Muziku podržava

    Činjenica da je Curtis do besvijesti slušao Bowiea i Popa, čiju je ploču “The Idiot” konačno okrunio i epitetom ‘morbidnog’, već je odavno prešla granice klišeja oko klasičnog isfuravanja publike, koja Curtisa možda i više cijeni zbog njegovog nesretnog samoubilačkog čina nego elementa ljudskosti u okvirima koje su nastajale nesvakidašnje pjesme o boli, odupiranju, borbi i emotivnoj patnji.

    Nakon njegove tragične smrti, nekolicina prijatelja i poznanika koji su glazbeno, uz Joy Division, označili prvu polovicu (vječnih) osamdesetih – The Durutti Column, OMD, Section 25, U2 i konačno, sami New Order – na puno iskreniji način su ovjekovječili uspomenu na Curtisa vlastitim pjesmama. Nažalost tih pjesama ovdje nema; “The Missing Boy”, “Haunted”, “Your Silent Face”, “Sleep Will Come”, “A Day Without Me”, “Statues”, “I.C.B”…

    Osim velikana i njihove zvučne kulise (Kraftwerk, Bowie, Pop, Roxy Music i The Velvet Underground) – čiji se odabir ovdje nastoji prikazati kao ‘čudne glasove’ u Curtisovoj glavi, daljnji odabir Sex Pistols, The Buzzcocks, Johna Coopera Clarkea ili pokušaj osvježenja klasika “Shadowplay” modernom izvedbom The Killers (koji zvuče poput razmaženih derišta kojima je na milost i nemilost prepuštena uščuvana, vrijedna igračka) daje svoj dokumentarni ton, ali on ,u svojem najboljem pokušaju, kao glazbena zbirka nalikuje tek nastavku na “Trainspotting” ili ne tako davni soundtrack-predložak za odličan film Michaela Winterbottoma, “24 Hour Party People”.

    Album otvara jedan u nizu ugodnih instrumentala New Order – čime pokazuju da nisu izgubili nit, dorastavši svojem (konačnom?) zadatku – pisanju glazbe za (vlastiti) film. Nakon krajnje mediokritetskog albuma “Waiting for the Sirens’ Call“, u različitim izvorima kružila je krajnje bizarna vijest kako se New Order planiraju ponovno okupiti kao Joy Division – isključivo za potrebe Corbijnovog filma.

    Na sreću, taj jezivi korak nije učinjen – skupina je, koliko je to još moguće, zadržala kakvo-takvo dostojanstvo i poštedjela javnost bilo kakvog pokušaja (daljnjeg) obrađivanja pjesama koje bez Curtisa naprosto nemaju pravu dimenziju. Kao mali podsjetnik na taj nesmotreni čin, stoji upravo niz promašenih live-izvedbi New Order (konkretan primjer su pjesme “Atmosphere” i “She’s Lost Control”, izvođene kao dio repertoara njihove “Get Ready” turneje).

    Teme “Exit“, “Hypnosis” i “Get Out” na diskretan način tvore okosnicu soundtracka – lijep pokušaj spajanja komorne glazbe i elektronike, rezultirao je odavno napuštenim eksperimentiranjem kakvo su u vrijeme svoje bliske suradnje s producentom Martinom Hannettom i Joy Division i New Order prakticirali. Tri nenametljiva, emotivna komadića glazbe za ovu priliku čine vidljiv a opet ne tako preočit osvrt na kraj jedne i početak neke nove priče.

    No dotične teme tvore premali segment onoga što je “Control” kao soundtrack u suštini trebao biti – nešto lišeno ‘nužnog zla’ uvrštavanja izvornih ljepota poput “Dead Souls“, “Atmosphere” ili “Love Will Tear Us Apart“, koje su tim činom ovdje nažalost svedene na razinu ‘predvidivog materijala’.

    S druge strane, neobičan čin uvrštavanja glumačke ekipe kao dio soundtracka, bilo njihovih govornih isječaka ili energične izvedbe pjesme “Transmission“, otvorio je jednu drugu, jednako interesantnu mogućnost ostvarivanja ‘kompletnog paketa’, ostavivši za sobom pitanje – nije li upravo ‘konceptualnost’ ovog soundtracka trebala biti prioritet?

    Anton Corbijn se u posveti na unutrašnjem dijelu knjižice CD-a, obraća jednom novom naraštaju – “Ono što bih želio jest da ova kompilacija traje. Klinci, uživajte u glazbi naših života“.

    Tvrdnja koja stoji unatoč svim rupama koje popunjava, no ostaje dojam kako je Corbijn ovdje odlučio malo preokrenuti priču o Joy Division u vlastitu životnu avanturu upoznavanja s njima, isprva slušanjem ploča a potom i izravne suradnje kao peti, nikad pridruženi član (ističući “Unknown Pleasures” i uvrstivši na ovaj soundtrack jedan opskuran glazbeni trenutak iz vremena vlastitog odrastanja – nizozemske skupine Supersister).

    Film je sam po sebi jedan vjerodostojan spomenik posljednjoj revolucionarnoj pop-skupini. Stoga svesrdno preporučamo upravo DVD izdanak “Control”. Kao ‘soundtrack’ filmu jednostavno poslušajte “Unknown Pleasures”, “Closer” ili “Still” – jer to su ‘kompilacije’ koje traju, to su pravi ‘soundtrackovi’ Curtisovih misli.

    “Control” sam za sebe nedokučivoj trilogiji nema čime parirati – cjelina koja definitivno dočarava jedno vrijeme i atmosferu, no sama za sebe opstaje s tek nekoliko autentičnih trenutaka i pregršt dobrih ali razasutih glazbenih informacija.

    Muziku podržava