Uneasy listening u svojem najljepšem sjaju

Malo smo ljudi, ali najčešće smo stoka, a prema potrebi i situaciji – često se nasilno pretvaramo u najveće kvazi-svece.

Nije to rezervirano samo za naše podneblje, jer biti mizantrop nije teško biti bilo gdje u svijetu ove 2017. godine. No i ta 2017. čovjeku može priuštiti nešto iznenađujuće. Možda ružno, tmulo, sjebano, brutalno i zlo, ali – iznenađujuće. To je ono što je meni donijela – Muka.

Jedan koncert i razrogačene oči kako jedan domaći bend na tako specifičan način može danas interpretirati ono što je i black metal, i death metal, i doom i sve ostalo. Počevši od pjevača koji scenskim nastupom vjerojatno i dalje hoda noćnim morama ovih iz prvog reda, pa sve do mučne atmosfere koju proizvode svojim zvukom.

Nije to ‘corpse paint’ folklor u kojem se pale crkve i kasnije bježi u mračnu pećinu sa šišmišima. Upravo suprotno – to je sprdanje s takvom scenom – pjesma “Šonje” (Bože, kako dobar naziv!) koja kaže “Ojađen i žedan vatre, na sceni se statisti klate / Samo skidaju svoje idole, zalud jer ne nude ništa svoje” i onda bolni krik “I uvijek iznova isto – scena krunjena farsom“.

Da, takva ekstremna metalčuga na poetskom hrvatskom jeziku s riječima koje na prvu ne djeluju kao vokabular nekakvog gnjevnog klinca s nečitkim logom na majici! Disonance i ona konstantna nota muke (baš spretno!) kroz cijelu pjesmu koja vas vodi tim negativnim prostranstvima u kojima se i dalje šire, kako sami kažu, revolt, glad za životom, porocima i požudom.

“Razasut po zraku sipim na ženu svaku, I pod suknje im zavlačim svoj dah / Ovdje bazdi na blud i toplo je od želje da se predaš, Svježu svilu natapaš svime što mi ne daš… Ne daš, još!” se jezivo šulja kroz rastrgani riff “Ona koje nema“, dok su, osim riječi, blackersku “O tvom soju” ukrasile genijalne gitare. “Čovjek je virus što izjeda Zemlju” je vrhunac spomenute mizantropije.

Čini mi se da je Muka, apsolutno paradoksalno, prvi ovako ekstreman bend kojeg sam ovoliko detaljno izanalizirao po pitanju riječi. Onih sedamnaest milijuna komentara od mojih ‘narodnjačkih’ frendova “Buraz, kak’ ti njih išta razumiješ kad urlaju” palo je u nepotrebno smeće, jer su Muka složili još jedan ‘uneasy listening’ album koji, ne da nije za svakoga, nego je za rijetko koga! Zato, tko će ga prihvatiti, tko će ga pokušati razumjeti, zavući će mu se pod kožu i vuči će ga mrko, opasno, naprasito i mračno.

Oni su ovim izdanjem pokazali da ih apsolutno boli kurac i da im je jedino bitno da vjeruju u ono što su snimili. Oh, stoko sveta, kako li su samo pogodili!