Umjetnost trpi svačije ideje

Dobio me Serj Tankian na foru i izazvao nagle zaključke. Upozorio je da će mu ‘sljedeći album biti klasičan i jazz’ i da će ga ‘svejedno svi uspoređivati sa SOAD’, pa je onda preradio debi-album u takvim aranžmanima.

Ipak, čovjek zbilja nije lagao! Snimio je skroz novi album i zbilja je – orkestralan.

“Imperfect Harmonies” je njegov nastavak umjetničkog i glazbenog putovanja, nastavak ispipavanja vlastitih mogućnosti i bježanja od dosadašnjih uhodanih poteza. Bubnjevi i gitare, kao simboli rocka, ukalupili su se tu negdje u pozadinu dominantnog orkestra i elektronskih ritmova. Samo taj detalj je poznati Serj Tankian, a sve ostalo kilometrima je daleko od svega što je radio i svega što su ljudi povezivali sa System of a Down i nadali se da nakon 4-5 godina odmora ipak slijedi povratak na scenu.

Uplovljavanje u nepoznate, ali ništa posebno egzotične teritorije predstavio je s prvim singlovima – “Disowed Inc.“, “Left of Center” i “Borders Are…” Glasne stvari pregažene gudačima daju istočnjački stih, a možda su im najbolja karakteristika upravo beatovi. Ili udaraljke koje su uljepšale prosječnu i tužnu “Deserving“.

Tiši trenuci najčešće su njegovo pjevušenje (“Yes, It’s Genocide” je čak na armenskom) uz klavir, pa u takvim aranžmanima nerijetko znaju zazvučati kao nekakav alternate mix postojećeg originala. “Gate 21” najbolji je primjer.

Sami Serj, osim muzike koju je složio, vokalno se poigrao očekivanim temama kapitalizma, kvazi-demokracije, komercijalne globalizacije, ali i ratno-mirovnih tema, toliko tipičnih za sve što je do sada radio (uključujući i neprofitne organizacije koje osniva s Tomom Morellom). Sve to opjevao je poznatim i specifičnim meketavim glasom koji više nije nešto na čemu gradi efekt specifičnosti. Sada se povremeno potrudi igranjem s više vokala kako bi ljudi vidjeli novog Mike Pattona.

Sve skupa može biti zanimljivo samo ljudima zaljubljenima u sve što ima potpis nekog od najpopularnijih Armenaca u svijetu glazbe, a povezati moderne aranžmane s orkestralnim zvukovima više nije big deal.

Kako njegove izlete i eksperimente povezati u jednu smislenu karijeru ili, recimo, jedan koncert? To zbilja ne znam, i unatoč postojećoj kvaliteti ne znam ni što je htio reći s ovime. Osim da je pravi umjetnik bez granica i da je vrijeme da ga ljudi počnu gledati i iz drugog kuta, a ne samo iz aspekta pjevača jednog nu-metal benda.

Ni od toga, pa čak ni solo prvijenca ne može pobjeći nikamo, pa ovih 11 pjesama nekad zazvuči kao remix, side-projekt, novi alter-ego ili dobra improvizacija. Nešto više od toga, revolucija, najbolji njegov album ikada, otkrivanje novog, genijalno…? Jako, jako teško.