Umjesto gitarističkog raja dobili smo producentski pakao

    2399

    Santana

    Guitar Heaven

    Datum izdanja: 20.09.2010.

    Izdavač: Arista / Menart

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Whole Lotta Love feat. Chris Cornell
    2. Sunshine Of Your Love feat. Rob Thomas
    3. Can’t You Hear Me Knockin’ feat. Scott Weiland
    4. Dance the Night Away feat. Pat Monahan
    5. While My Guitar Gently Weeps feat. india.arie and Yo-Yo Ma
    6. Bang A Gong feat. Gavin Rossdale
    7. Smoke On The Water feat. Jacoby Shaddix
    8. Photograph feat. Chris Daughtry
    9. Back In Black feat. Nas
    10. Little Wing feat. Joe Cocker
    11. Riders On the Storm feat. Chester Bennington and Ray Manzarek
    12. I Ain’t Superstitious feat. Jonny Lang

    Guitar Heaven” je novi studijski album Carlosa Santane na kojem je obradio klasike rock gitare.

    Koncept albuma se ne razlikuje puno od dobitne formule koju Santana i znameniti producent Clive Davis recikliraju od 1999. godine i albuma “Supernatural”. Santana je opet na svakoj pjesmi uparen s drugim poznatim pjevačem ili pjevačicom, koji variraju od hip-hopera do starijih rockera kako bi se pronašlo ponešto za svačiji ukus.

    Imao sam najbolju namjeru dozvoliti ovome albumu da mi se svidi bez obzira što su ovakvi očiti komercijalni trikovi u startu prezreni kod ljudi koji ne nasjedaju na podvale glazbene industrije. Htio sam sebi dopustiti grešno uživanje u besramnoj gitarističkoj ekstravaganciji jednog od najoriginalnijih rock gitarista, no nažalost ekipa uključena u “Guitar Heaven”, predvođena producentima i aranžerima Howardom Bensonom i Mattom Serleticom, ostavila je malo prostora za uživanje.

    Svaka pjesma je prekrcana svim i svačim, sve je u prvom planu i unosi se u slušateljevo lice (uho), od vokala preko prenapumpane ritam sekcije do preglasnih pratećih glazbenika, tako da Santana unatoč tome što njegova gitara također pršti na sve strane uopće ne dolazi do većeg izražaja. S druge strane, i on sam prečesto zvuči kao Santana na autopilotu, dajući publici ono što od njega očekuje bez previše upotrebe mašte.

    Muziku podržava

    Album otvara “Whole Lotta Love” s Chrisom Cornellom (ironično je da Cornell nakon što je na naslovnici svoga albuma s Timbalandom razbio gitaru gostuje na albumu koji se zove “Guitar Heaven”). Premda verzija ne daje ništa novog ovom klasiku, Cornell je barem sposoban oponašati Roberta Planta bez da se osramoti.

    Can’t You Hear Me Knocking” sa Scottom Weilandom je jedna od boljih stvari na albumu jer ne odskače previše od originala Stonesa i zbog dugačkog Santaninog sola na kraju. Među bolje stvari bih još ubrojio zabavnu “Bang A Gong” s Gavinom Rossdaleom u kojoj je Santana zvuk svoje gitare prilagodio karakterističnom stilu Marca Bolana, te “Little Wing” sa Joe Cockerom. Premda je “Little Wing” jedna od rijetkih stvari odsviranih s mjerom, ipak je inferiornija Hendrixovu originalu i drugim poznatim verzijama te pjesme.

    Sunshine Of Your Love” s Robom Thomasom i rap-metal “Back In Black” s Nasom će vas natjerati da odmah nakon slušanja pustite originalne verzije kako biste izbrisali sjećanje na ono što ste čuli. Benson i Serletic uopće ne razumiju kako suspregnuta pratnja i pauze između riffova Erica Claptona i Angusa Younga samo doprinose da ti riffovi zvuče još moćnije.

    Pjevači nu-metal prvaka Linkin Park i Papa Roach gostuju u dvije stvari. Chester iz Linkin Parka se za promjenu ne dere u “Riders On The Storm” u kojoj gostuje i Ray Manzarek, a Jacoby Shaddix aka Coby Dick pjeva u steroidnoj verziji “Smoke On The Water“.

    While My Guitar Gently Weeps” je zorni primjer što sve ne valja s produkcijom ovog albuma, kao i s modernom pop produkcijom općenito. Možete me optužiti za čangrizanje, no zvuk starih stvari je bio jednostavno topliji, ljudskiji i namijenjen pozornijem slušanju. U ovoj verziji klasika Georga Harrisona melodija je još tu, no teško se probija kroz sve produkcijske slojeve gitara, gudača, vokala i čega sve ne. Da je ova verzija original, prvi put objavljen ove godine, vjerojatno bi dobila solidan broj puštanja na radio-stanicama i glazbenim televizijama, no sumnjam da bi postala stvar koja i nakon četrdesetak godina iznova fascinira nove generacije slušatelja. Vjerojatno bi joj rok trajanja bio jednak Rihanninoj posljednjoj baladi.

    Znakovito je da su dvije pjesme koje su ostale najbliže svojim predlošcima obrade hair-metal hitova iz osamdesetih: “Photograph” s Chrisom Daughtryem i “Dance The Night Away” s Patom Monahanom.

    Album zatvara “I Ain’t Superstitious” s nekadašnjim blues čudom od djeteta Jonnyem Langom. Pjesma demonstrira viđenje mnogih bijelih rock gitarista koji blues smatraju tek poligonom za gitarističku pirotehniku bez puno emocija.

    Da je bar Santana napravio svoju gitarističku verziju “American Recordings” serije Johnnya Casha – predložiti mu pjesme, uključiti mikrofone, maknuti sve ostalo i ostaviti samo Santanu s gitarom i eventualno minimalnom pratnjom da radi što hoće – vjerojatno bi sve ispalo mnogo bolje.

    Muziku podržava