Those Poor Bastards
Sing It Ugly
Datum izdanja: 15.03.2016.
Izdavač: Tribulation Recording Co.
Žanr: Country, Gothic
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Prošle su dvije godine od albuma “Vicious Losers“, a dvojica ‘propovjednika svetosti’, kako sebe nazivaju Lonesome Wyatt i The Minister iz Those Poor Bastards, već imaju novi album.
Dvojac stvara punom parom i iza njih je bogata diskografija. Aktualni album im je osmi po redu. Postava je od početka ista, etiketa je Tribulation Recording Co., a što je najvažnije zvuk i stil su isti.
Na osmom albumu idu dalje tonom očaja i radosti ujedno. Kada slušate stihove i zvuk albuma “Sing It Ugly“, ne možete ostati ravnodušni, osjećate se ogoljeno i ranjivo jer je taj pristup direktnosti toliko jak, da dojam koji dobijete jest da je sve osuđeno na propast, da ne postoji smisao, da je ljudska egzistencija imanentno nesretna. No, ipak taj očaj ujedno nosi i radost jer kada netko o tome pjeva na tako iskren način, čini se da je sav taj besmisao pretvoren u glazbu koja je ekspresija i djelovanje i sama ta činjenica izražavanja je dovoljna da ostanete zadovoljni i radosni u toj desperantnosti. Those Poor Bastards kao da se izruguju očaju i prokletstvu ljudske egzistencije i u tome se dobro zabavljaju. Nemoguće je ne primijetiti ironiju u svemu tome i to je ono što čini ovaj album još zanimljivijim.
“No Light” otvara album apokaliptično “The machines they took over…“, a dalje “I want to live simple but not simple minded” i upravo je ovaj stih glavna poruka albuma – jednostavnost, ali kritičnost i otvorenost. Situacija je takva da nema svjetla u oku čovjeka i posljedice nihilističkog shvaćanja svijeta dovele su do toga da je masa hipnotizirana, a pojedinac nemoćan i ostaje mu da pjeva o tome ili na neki drugi način izrazi.
Nakon ovako snažnog otvaranja, slijedi jedna ljubavna stvar “Unwanted“, koja je samo uvjetno rečeno takva. To je ljubavna gothic country stvar, sarkastična i zajebantska kao i većina drugih na albumu.
“Sorry For Everything” i “Evil Selfish Fool” su laganije stvari, balade na način Those Poor Bastardsa. “Ten Ton Hammer” je nadesperantnija na albumu u kojoj Lonesome Wyatt svojim mračnim vokalom eksperimentira više nego na drugima.
U “No No No” čujemo sam sukus poruke koju Those Poor Bastards šalju sa svakim albumom: “They make you think a certain way, you have to compromise the words you say, man who would ever want to fit, with all them finger fuckin’ hypocrites?“
To je sam sukus glazbe gothic countrya kako ga svira ovaj dvojac. Album vrvi očajem, ali i snagom i radošću stvaranja koji na jednostavan način govori o najtežim i najmračnijim stvarima.
Pjevajući ružno o ružnim, ali i lijepim stvarima, Those Poor Bastards nude ujedno jako ozbiljnu i tešku glazbu, a s druge strane tako laganu i zabavnu. Govoriti u dihotomijama o njima je nezahvalno jer će svatko njihovu glazbu doživjeti na svoj način, a ovaj album je odličan indikator svega važnog u njihovoj glazbi te samo potvrda sjajnog putovanja kojim ovaj dvojac putuje uz strast i iskrenost.