Ultimativno DVD izdanje blues legende

Pojavom prvih glazbenih DVD-a na tržištu prije nekoliko godina mislilo se da smo na pragu audio-vizualne perfekcije, koju su čak i najsumnjičaviji audiofili dočekali raširenih ruku. Pojavili su se razni, lijepo upakirani DVD-i čiji omoti nagovještvaju vrhunsku zabavu u trajanju od sat, dva ili više. Uz to se, kao bonus, najčešće nude i (pametne) misli zvijezda, u obliku intervjua.

A kad ga raspakirate i nestrpljivo ubacite u DVD player, potom prebirete po kičastim izbornicima i konačno shvatite gdje je start, nakon minutu dvije najčešće uslijedi teško razočarenje. Svi vaši do tada nakupljeni stavovi o veličini benda ili rock ikone padaju u vodu.

U prosjeku, od deset DVD izdanja, možda dva nisu takva. Ukoliko je snimka događaja starija od desetak godina, ona je za današnje oko, naviklo na visoku kvalitetu slike, naprosto negledljiva i neatraktivna. Takvi DVD-i vrijede, u stvari, više kao povijesna antologija. Zato je možda bolje uzeti samo koncertnu audio snimku i zamisliti kako je to nekad izgledalo.

Druga vrsta DVD-a koju treba izbjegavati, a to se, nažalost ne vidi na temelju omota, je ona u kojoj su vaše rock legende zabilježene u povijesnom trenutku kultnog koncerta u nekom kultnom klubu, a u stvari naliče seoskom bendu koji svira pred stotinjak polupijanih frikova. Nebitno je da li je to vremenski novija ili starija snimka, ali je očigledno sastavljena na brzinu od negdje zabačenih arhivskih snimaka s ciljem da se na brzinu izvuče još koji dolar ili euro od slušatelja.

Tako me DVD-i tipa Taj Mahal “Live At Ronnie Scott’s”, Johnny Winter “Live In Times Square”, Stevie Ray Vaughan “Live From Austin”, Los Lobos “Live At The Fillmore”, John Fogerty “Premonition” često navode na razmišljanje da ih se nekako riješim, jer svaki put kad ih pogledam, osjećam se naivno i prevareno.

O grupi Status Quo nikad nisam imala neko mišljenje, a njihov DVD povodom 25 godina rock postojanja pod nazivom “Anniversary Waltz”, definitivno je uništio čak i ono malo nostalgične vrijednosti što sam im pridavala. I takve slavljeničke albume također preporučujem izbjegavati.

Spomenula sam da postoje i odlični DVD-i gdje su slika, zvuk, izvedba i sve drugo na zavidnoj razini. Tu mislim na, recimo, DVD Bruce Springsteena & The E Street Banda s koncerta u sklopu svjetske promocije albuma “The Rising” u Barceloni 2002. godine. Ako sam prije imalo sumnjala, The Boss je zaista The Boss. A s druge strane, za ne vjerovati je, ali AC/DC su zaista veliki bend – Live DVD “Stiff Upper Lip” potvrđuje to. Mike Oldfield “The Art In Heaven Concert”, “The Millenium Bell”, “Live In Berlin” i legendarni Lynyrd Skynyrd sa “The Vicious Cycle” dokazuju da ponekad možete dobiti i više nego što ste možda očekivali.

No, moje najveće iznenađenje je bilo kad sam nabavila DVD set Rory Gallaghera – “The Complete Rockpalast Collection“, koji je izdan u ograničenom broju primjeraka. Navodno je izdano u samo 25.000 primjeraka, a moj nosi broj 00911. Znači, jedan od prvih tisuću (Yes!). Očekivala sam da je riječ o još jednom posthumnom komercijalnom izdanju na kojem se objelodanjuju ostaci ostataka iz arhiva.

No, prevarila sam se po pitanju Roryja, kao i prvi put: negdje sredinom ’80-tih nekako je među moje LP ploče zalutala i njegova “Top Priority”, koju sam na gramofon po prvi put stavila gotovo desetak godina kasnije, provjeravajući da li mi gramofon još uvijek radi. Zabavljena drugim poslovima nisam posebno ni obraćala pažnju na glazbu. Strana A vrtjela se već nekoliko puta, dok mi je konačno nije uspjela svratiti pažnju i otada je njegovo mjesto u mom rock svijetu samo raslo.

Danas mi je jasno da sam od tog odličnog, ali za Roryja prosječnog albuma, kasnije mogla naići na samo na bolja izdanja. Tako su se u mojoj fonoteci u različitim medijima od LP-a i kaseta do najnovijeg mp3-a našli gotovo svi njegovi solo albumi i rani radovi sa grupom Taste. Ističem albume “On The Boards”, “Tattoo”, “Blueprint”, “Jinx”, “Defender”, “Fresh Evidence” i “Photo-Finish”.

Gallagher je rođen 1949. u Irskoj, a umro je 1995. zbog poostoperativnih komplikacija nakon transplatacije jetre. Počasni je građanin Dublina, a navodno se i jedna ulica u Parizu zove po njemu. Uz njega se često veže epitet jednog od najboljih bijelih blues-rock gitarista, a kao raspoznatljivi detalji su duga kosa, dječačko lice, karirana košulja i naravno Fender Stratocaster.

U njegovom radu vidljivi su utjecaji Muddy Watersa, John Lee Hookera, Freddie Kinga, ali i irskog folka (osobito u akustičnim skladbama s mandolinom) te countryja. Ostao je nepoznat široj publici jer se nikad nije brinuo za trendove, te ga se stoga i ne može sagledavati po hitovima, pa čak ni po pojedinom albumu, već po cjelokupnoj diskografiji. To vrijedi za njegove početke krajem šezdesetih sa grupom Taste, kao i za njegove solo albume.

Albumi i legendarni koncerti, od kojih je prvi zapaženiji već 1971. na Isle Of Wight festivalu, donijeli su mu kultnu reputaciju, tako da nije ni čudno da je sredinom sedamdesetih zamalo postao gitarista The Rolling Stonesa.

“The Complete Rockpalast Collection” je kompilacija koja je realizirana je na način da sadrži više njegovih koncerata na njemačkom tlu, a izdanje je i svojevrsno sjećanje na Roryja povodom 10-godišnjice njegove smrti. Ipak mislim da bi ovaj DVD set obzirom da je ‘limited edition’, a što znači da će biti, odnosno da je raritetan, ipak trebao imati bolji vanjski omot.

Vlasnik će ga zbog njegove kvalitete vjerojatno češće imati u rukama, pa bilo bi bolje da je omot barem plastificiran. Na 3 DVD-a u trajanju od malo manje od 10 sati snimljeni su koncerti od 1976. do 1990. – Köln (1976. i 1990.), Grugahalle Essen (1977.), Loreley (1982) te Wiesbaden (1979).

Set sadrži sveukupno 84 skladbe, od kojih se neke ponavljaju (“Out On The Western Plain”, “Shadowplay”, “Moonchild”, “Going To My Home Town” i “Secret Agent”). Usprkos tome, te su skladbe za neku finu nijansu različite, pa time i zanimljive. Iz svih snimki vidljivo je da je Rory istinski blues majstor zaogrnut zdravim hard rockom, s dodirima countryja, uz možda čak male primjese jazza.

Prije izvedbe svake pjesme, bez obzira da li je riječ o 1976. ili 1990., obvezno je uštimavanje instrumenata, što samo pokazuje da Rory nijednoj pjesmi ne pristupa samo da je odradi, već svaku priprema i izvodi kao samostalno umjetničko djelo.

Snimka ne sadrži današnje klasične elemente sintetičkih koncerata – light show, pirotehniku (iako postoji i snimka vatrometa), make-up i sl. Ovdje dominiraju tri momka u traperu koji negdje u Njemačkoj sviraju čisti rock. Zato je ovaj DVD za istinske rock fanove.

Dodatna preporuka su i session izvedbe, u kojima Rorya vidimo sa drugim legendama zajedno na stageu -Jack Bruceom, Eric Burdonom, Little Featom i drugima. Gledajući ove koncerte, postaje mi malo žao što sredinom ’80-tih nisam bila malo starija. Naime, tada je Rory imao koncert u prepunoj maloj dvorani Doma sportova, i po pričanju dobrih poznavatelja rock glazbe, bio je to jedan od najboljih rock koncerata u Zagrebu ikad.

I konačno, ovaj je DVD potvrdio moju radikalnu tezu, da je vrijedno sve što se u glazbeni svijet probilo iz Irske i da u njihovu kvalitetu ne treba sumnjati. Van Morrison, Thin Lizzy, U2, Hothouse Flowers, i naravno, Rory Gallagher samo su djelić tog izuzetnog irskog korpusa.

Koraljka Sansović