Ulovi me, ulovi me…

Prošlo je samo nešto više od dvije godine, inače uobičajeno za Mastodon da osmisli nešto novo, nešto što metal svijet ipak ne viđa svaki dan. Za sve metal-prog-rock sladokusce, koji od muzike ipak traže ono nešto – iznutra.

Mastodon je i danas jedan nesvakidašnji bend, za koji sam pročitao jedan totalno fora komentar ‘Ja sam doslovno alergičan na travu (misli se na laku drogu, ako niste shvatili, op.a.) i uvijek kad ju je moja ekipa pušila, osjećao sam se totalno tužno jer nisam razumio što točno propuštam. Tako se nekako osjećam u vezi Mastodona.’. Čovjek je objasnio da ih je uvijek cijenio, ali i bio podosta distanciran od njih, istovremeno gledajući javnost kako luduje za njima.To je česta pojava kod prog-nešto bendova, jer im se entuzijazam i kvaliteta gotovo nikad ne mogu osporiti. Ono što mnogima može smetati činjenica je da zbilja znaju ‘zabrijati’. E, vidite, Mastodon je ovoga puta okrenuo ploču i najavio ‘ovaj album puno je manje prog, a puno više usmjeren na riffove, baš kao žestoki Led Zeppelin’.

Kad čovjek posluša “Curl of the Burl” ili odličnu “Black Tongue” shvati da je ovo, u odnosu na prethodna izdanja, jako konvencionalna struktura pjesama. A one su poslagane bez uobičajene ‘konceptualnosti’, što albumu daje dodatnu kaotičnost. Nazvan je “The Hunter” jer je nekad u vrijeme snimanja ovog albuma brat gitarista poginuo u lovu. Tako su nastavili tužni prizvuk imenovanja albuma, jer je prošli bio posveta bubnjarevoj sestri koja si je oduzela život kao tinejdžerica.

Petominutne stvari još su jedna ‘novost’ za Mastodon, kojem zbog toga nije bilo preteško složiti mračnu atmosferu. “Stargasm” i “Dry Bone Valley” primjeri su gdje znate da slušate Mastodon, a ujedno i primjećujete da progresija nije izašla iz količine zvane ‘dovoljno’. Posebno se to odnosi na bubnjara Branna Dailora koji je dobio čast sam otpjevati cijelu pjesmu – pinkfloydovsku “Creature Lives“. Pored nje, “Bedazzled Fingernails” zbilja djeluje kao trominutno prog ubojstvo.

I da, da ne brinete unaprijed – ima i ovdje Neurosisa. Scott Kelly je svratio i pomogao im sa “Spectrelight“. Kao još jedan ‘gost’ na albumu mogao bi se okarakterizirati producent Mike Elizondo, čije reference (Dr. Dre, Jay Z, Alanis Morissette, Nelly Furtado i Maroon 5) možda govore zašto je album čvršći i jednostavniji.

Dakle, odmak od dugih nepreglednih mitologija i odluka da se zabave i snime ‘običan’ album. Možda nije prog, ali je na neki način dosta eksperimentalan. E sad, znači li to da su se okrenuli Nickelback strukturama? Naravno da ne…