Ulazak u grčki panteon

Nepune dvije godine od albuma “The Clans will Rise Again”, veterani heavy/power metala Grave Digger objavili su novi album “Clash of the Gods“, na kojem su zadržali svoj prepoznatljivi stil, iako su na sceni preko 30 godina i imaju 15 albuma.

Za razliku od prethodnog albuma, koji se bavio tematikom Škotske i
njenih hrabrih ljudi te mističnim događajima, ovdje uplovljavamo u
legendarno carstvo antičkih grčkih bogova i stvorenja. Ovog puta nema
nikakvih klanova ni novih pobuna.Album je inspiriran ratnikom koji se na putovanjima sreće s mitološkim stvorenjima i čudovištima. Između ostalih likova, sreće Meduzu, Odiseja, Hada i Kerbera. Priče su umotane u brze power melodije ispunjene snažnim riffovima i lako pamtljivim refrenima, a opseg pjesama je raznolik, od brzih, energičnih pjesama s duplim bas pedalama, preko himničkih kompozicija srednjeg ritma do balada, kojih istina, ima najmanje.

Ovo je ujedno i drugo izdanje s Alexom Rittom na gitari, čije izvedbe su tečne i jako se dobro uklapaju u kompletnu sliku. Može se reći da se Alex jako dobro snašao i da u svojim izvedbama ima i blagih primjesa virtuoznosti. Tekstovi pjesama kao da su se malo poboljšali od prošlog albuma “The Clans will Rise Again”, imaju određenu razinu energije i agresivni predznak, a novi element je i orijentalni prizvuk, koji se pojavljuje kroz nekoliko pjesama (“Clash of the Gods”).

Karakteristično za ovaj put je što album počinje i završava pjesmama na njemačkom jeziku (završna njemačka pjesma je bonus), što se nije događalo tako često u Diggerovoj diskografiji. Na uvodnoj, “Charon“, gostovao je Michael Rhein, frontmen benda In Extremo, a ova ‘recitacija’ dobar je uvod u gromoglasan nastavak pjesme “God of Terror“, s najvećim thrash prizvukom, te neodoljivo podsjeća na “Rheingold“, s kojom ima sličnosti i u zvuku i u stilu.

Album se nastavlja u nešto sporijem ritmu do “Death Angel and the Grave Digger“, jedne od najagresivnijih pjesama na albumu, s pomalo unikatnim Alexovim gitarskim izvedbama i solom, a zajedno s “Walls of Sorrow“, koja nakon brzog početka poprima nešto sporiji ritam, obilježje joj je i naglašeno refrensko zborsko pjevanje, i “Home at Last“, može se uključiti u najbolje pjesme na albumu.

“Call of the Sirens” jedina je balada, s akustikama, Chrisovim clean vokalima do refrena, atmosferičnim prizvukom, agresivnim riffovima, baroknim orguljama, a bonus pjesma je njemačka verzija “Home at Last”, tj. “Zurück nach Haus“, koja zvuči čak bolje i snažnije od engleske verzije, s obzirom da njemački jezik sam po sebi ima popriličnu dozu agresivnosti.

Sve u svemu, novo izdanje nije nikakav preobražaj i u početku može zvučati pomalo razočaravajuće. Međutim, u usporedbi s prošlim, koje nije bilo jedno od najboljih, gdje je dosta pjesama relativno brzo znalo pasti u zaborav ili dosaditi, pjesme su ovaj put podjednako dobre u cjelini, dobro posložene, i s kvalitetnim kompozicijama. Jako slični riffovi, grubi Chrisov vokal koji ili volite ili mrzite a koji je ovaj put ‘izvukao’ i nekoliko clean pjevanja, brzi ili osrednji tempo pjesama, atmosfera ispunjena dramatikom, sve je ono na što smo navikli kod Grave Diggera i što ih čini prepoznatljivima.

Blago osvježenje postignuto je promjenom tematike pjesama i tek ponekim novim elementima, uz vrlo mali broj nedostataka, no Grave Digger se još uvijek drže istog (uspješnog) kalupa. Unatoč tome, ako ne i upravo iz tih razloga, ovaj uradak bi se mogao brzo svidjeti starijim fanovima i zaslužuje neko vrijeme slušanja, no u diskografiji benda mogao bi predstavljati samo jedno osrednje, tek pristojno izdanje.

Tekst: Ana Mihanović