Ukradena tradicija

Novi album “Ten“ Moran snimio sa svojim dugogodišnjim suradnicima, basistom Tarusom Mateenom i bubnjarom Nasheetom Waitsom.

Iako izvode suvremeni jazz za koji je potrebno istančano i naslušano uho, upravo zbog iznimne kompaktnosti trojice prijatelja, glazbenih istomišljenika koji su ravnopravno angažirani u razvijanje izvedbi, glazba na albumu doima se jednostavnom, elegantnom i prirodnom, pristupačnom širem krugu slušatelja.

O toj je suradnji Moran je u jednom od naših razgovora rekao: “Važno je svirati s glazbenicima kojima vjeruješ. Zajedno smo napredovali i stvorili vlastiti zvuk. Sviranje s mojim trijom uvijek je šokantno jer članovi ne donose uvijek ono što očekuješ od njih. Kad za trio skladam novu glazbu, nije nužno da znam kako će zvučati u konačnici. Članovi trija možda čuju nešto što ja ne čujem i to će odsvirati na taj način. Daju prijedloge.

Svi sviramo i u drugim sastavima, od kojih su neki doista izvrsni, ali naboj i vatrenost što ih ostvarujem s Mateenom i Waitsom od samih početaka nigdje drugdje ne susrećem. Zajedno nastojimo pronaći i istaknuti osobnost, vlastitu kulturu i tradiciju.

Nama Afroamerikancima jako je teško proniknuti u vlastitu kulturu i povijest jer nam je daleka. Oduzeli su nam naše korijene. Kad spoznamo ponešto od toga, sami moramo kreirati ostalo.”

Jason Moran već godinama razvija zamisao o nizu skladbi iste tematike s intrigantnim nazivom “Gangsterism…”. Taj je ciklus ostvario nadahnut djelom “Erato” Andrewa Hilla. Prva je bila “Gangsterism On Canvas”, a za ovaj album pripremio je novu – “Gangsterism Over 10 Years“. Tom skladbom pokušava preispitati dosad ostvarena djela iz toga cilkusa.

O tome je rekao: “Svaku skladbu iz tog niza nastojim preodjenuti, ogrnuti je novim ruhom. Na svakoj ploči moram imati temu pod nazivom “Gangsterism…” kao vlastiti put u skladateljskom napredovanju. Moram vidjeti što mogu napraviti u svakom ponovnom pokušaju. Želim beskonačno raditi na jednoj temi. To je dio moje zadaće kao glazbenika – nastaviti sa skladanjem niza “Gangsterism…”, ponovno i ponovno, a da se nikad ne ponavljam, da ni jedna ne zvuči kao ona prije. Nakon trideset, četrdeset godina trebao bih imati mnogo skladbi.”

Iako je za CD snimio najviše vlastitih skladbi, Moran i na ovom albumu odaje počast svojim uzorima i mentorima prezentirajući svoje viđenje njihovih djela. Jedno od njih je skladba “To Bob Vatel of Paris” Jakija Byarda, njegova prvog učitelja. O značaju šegrtovanja kod ovog poznatog jazz pijanista rekao je: “Osjećao sam da moram biti s osobom koja poznaje tradiciju i povijest, cjelokupnu paletu primjera kako glasovir treba zvučati, ne jedan, nego petnaest različitih načina. Jaki Byard je svirao s Ericom Dolphyem, Charlesom Mingusom, Charliem Parkerom, Samom Riversom…

Želio sam učiti od osobe koja je bila dijelom te scene, koja je bila na turnejama, koja je kao crnac sudjelovala u pokretu za ljudska prava, koja se razumije u glazbu i nastoji napredovati, koja je prošla mnogo toga. Tijekom četiri godine moga naukovanja bio je savršen učitelj.

Pričao je sjajne priče koje nisam osjećao kao lekcije o sviranju. Govorio je o tome kako dodirivati glazbalo, kako razvijati sposobnost kreiranja različitih zvukova pomoću mekanih ili tvrđih udaraca u dirke, kako rabiti pedale. Na pitanje kad ću napraviti demo snimke i početi nastupati, budući da sam ubrzo trebao diplomirati, odgovarao je da trebam biti strpljiv. Nakon što sam ga odlučio poslušati i stati na loptu, vježbati i biti siguran u svoju instrumentalističku vještinu, sve se počelo događati velikom brzinom.”

Niti danas, kad je ostvario status zvijezde jazza, Moran ne zaboravlja na svoje najveće nadahnuće – glazbu Theloniousa Monka. Za novi je CD u novom aranžmanu snimio velikanovu skladbu “Crepuscule With Nellie“. O Monkovu glazbenom utjecaju rekao je: “On predstavlja, možda na najbolji način, novo glazbeno doba. Njegov je stil utemeljen na elementima tradicije, primjerice na Jamesu P. Johnsonu ili Ellingtonovu klavirističkom stilu, ali način na koji to spaja, poput Counta Basiea, izuzetno je osoban. Monk koristi pauze gotovo onoliko koliko i temu.

Kad sam ga prvi put čuo, bio sam šokiran jer nikad nisam čuo nekoga da tako svira. Formirao je moju sliku o tome što bi jazz trebao biti. Jazz je Thelonious Monk! Najznačajnija je osoba u mome razvoju kao jazzista. Nije riječ samo o načinu na koji je svirao, koji je jedinstven. Tu su i njegove skladbe koje su neusporedive s bilo čim drugim u jazzu, ali i njegov izgled te način kretanja na pozornici povezan s glazbom koju je svirao.”

(Preuzeto iz Novog lista od 24. listopada 2010.)