Ugodan konflikt u mom srcu

Nakon što je na prošlom, prije dvije godine objavljenom, albumu “?” pjevao i pričao o kršćanstvu, a inspiraciju izvukao iz biblijskih tema, Neal Morse se i ovoga puta pozabavio sličnim temama.

Naime, četvrti mu se solo album temelji na povijesnoj priči o augustinskom redovniku, teologu i vjerskom reformatoru Martinu Lutheru i njegovih 95 teza o indulgencijama, dogmama i crkvenom uređenju, koje su se u dosta dijelova kosile sa stavovima katoličke crkve i koje je 1517. godine okačio na vrata crkve u Wittenbergu na javnu raspravu.

Iako nesumnjivo zanimljiva i jako poučna, djela Martina Luthera ostavit ćemo na analizu kompetentnijima od nas, a mi ćemo se usredotočiti na, ovdje ipak primarni, muzički izgled albuma. Koji mi je jednostavno rečeno – ‘legao’. I za to ne mogu ‘kriviti’ niti dobru niti lošu volju, u koju bi se “Sola Scriptura” moguće idealno uklopila, i to iz vrlo jednostavnog razloga.

Album naime, kontinuirano mijenja ‘raspoloženja’, daleko više i brže nego je to moguće raditi s osobnim duševnim (ne)mirom. Kako u samom ritmičkom dijelu, koji se kreće od gotovo trome sporosti, pa do velikih ili visokih brzinskih razigranosti, tako i u stilskom opredjeljenju, baziranom i dalje na progresivnom rocku, ali ovoga puta s pojačanom dozom hard rocka, pa heavy i glam metala, neoprogressive, latino ritmova te zamjetnih utjecaja klasike.

Neopisivo velik je utjecaj aranžmana, koji su i više nego perfektno napisani i komponirani, i to s jednakim entuzijazmom u svim stilskim opredjeljenjima. Uz to, instrumentalni dio priče vrlo je precizan i dinamičan pa se teško odlučiti kome dati prevagu kao njezinu glavnom osloncu.

Da li univerzalnim, maksimalno kompleksnim, često ‘sukobljavajućim’ gitarama (Neal & Paul Gilbret – Mr. Big), koje uz umirujuće prog rock teme variraju između hard rock i heavy metal ritmika i solaža, classic akustika i latino izvedbi sa Santana feelingom, ili možda klavijaturama, koje uz očekivani progresivni i neoprogresivni sound lijepo slažu orkestralne harmonije, pogotovo u dijelovima gdje se zamjenjuju s pianom.

Ne treba izostaviti niti univerzalnije melodične rock/metal drum sekcije, za koje se pobrinuo veliki Mike Portnoy, kao niti manje uočljive, ali kao i uvijek skladne i uslužne bas dionice, za što pohvale idu dugogodišnjem Nealovom suradniku Randyu Georgeu. A kao i uvijek, posebni dio priče je melodično, vrlo emotivno, kao uostalom i sve što on radi, Nealovo pjevanje, koje bez problema ‘pobjeđuje’ sve stilske zamke, koje si je, btw., sam postavio.

Zamke koje nudi i površni pogled na set-listu, sastavljenu od tek četiri naslova. No, od ta četiri naslova, tek je jedan ‘pravi’, odnosno u komadu, i to epska balada “Heaven in My Heart“, dok su svi ostali podijeljeni na poglavlja, točnije, pjesme koje se nalaze unutar njih.

Tako bi u stvari mogli komotno reći da se ovdje radi o devetnaest pjesama, koje, uz sve izneseno, karakteriziraju još i zborska pjevanja, gudačko/simfonijski dijelovi, epski utjecaji i mnoštvo akustika pa sve to skupa opravdava 76 minuta koliko traje album.

Možda će nekom zasmetati što su naslovi spojeni, no pomnijim slušanjem ih je moguće ‘odvojiti’ i među njima naći neke koji su bolji od ostalih. Ja se nisam puno zamarao s procjenjivanjem nečeg takvog, ali ipak segment koji mi se nekako najviše urezao u memoriju je baladni dio prve pjesme “The Door“, koji se zove “Keep Silent“, i nalazi se negdje između 19 i 25 minute njezina trajanja, ako će koga zanimati.

Eto, kad sam ipak krenuo s individualiziranjem, spomenut ću ipak da je dvadesetpetominutni “The Conflict” pjesma potpuno u skladu sa svojim imenom, barem što se tiče stalnih stilskih muzičkih ‘borbi’ i ritmičkih obrata, jer ih u njoj ima daleko najviše, a spomenimo da će ovdje ljubitelji latino ritmova naći svoj, makar minimalni, dio zadovoljstva.

Ne znam hoće li se ljudima koji će ga slušati ovaj album svidjeti kao što se meni pa će ga doživljavati na isti ili sličan način, ili će prosudbe biti dijametralno suprotne. No, tome ionako ne treba previše brinuti, zna li se da su individualne procjene muzičkih djela ionako vrlo često subjektivne. Zato za potvrđivanje ili odbacivanje gornjih procjena najbolje je odvojiti vrijeme i preslušati sve to skupa u nekoliko navrata.