Ugodan ali ne pretjerano pamtljiv susret različitih polova

Prošle godine objavljen album američkog pjesnika i oca rapa Gila Scott-Herona “I’m New Here” podsjetio je stare generacije na čovjeka prebrzo gurnutog na marginu, a nove generacije na to odakle je sve počelo.

Scott-Herona smatra se jednim od začetnika hip-hopa i rapa: svoj je umjetnički put počeo još krajem šezdesetih, da bi priznanje doživio u sedamdesetima (naročito albumom “Pieces of the Man”).Njegova govorna poezija udružena sa soul, blues i jazz muzikom utjecala je na naraštaje kršnih afroameričkih mladića i djevojaka koji su, po uzoru na njega, činili nešto slično i na taj način stvorili čitav konglomerat koji je danas poznat kao hip-hop.Kao i drugi umjetnici, Scott-Heron nije baš bio oličenje zdravog života (dugo se mučio s drogama, krajem života bio je i HIV pozitivan), a uspjeh albuma “I’m New Here” dao je nadu za restauraciju karijere kakvu je pod zadnje dane doživio Johnny Cash. Na “I’m New Here” Scott-Heron zazvučao je kao da je konačno pobijedio svoje demone, autoritativno, starački mudro i snažno – kao da ga je ojačalo ono što ga nije ubilo i sad je spreman podijeliti tu tajnu svima koji to žele čuti bez da se ikome nameće (takav nekakav dojam ostavljaju i svi nastavci “American Recordings” Johnnya Casha).

Nažalost, za dalje nastavke tog izvrsnog povratničkog albuma Gilovo tijelo nije izdržalo, 27.5.2011. pjesnik je umro i, ako ništa, barem je čovjek pod zadnje dane vidio nešto zasluženog uspjeha i poštovanja.

“We’re New Here” naziv je albuma remiksa. Baza je Scott-Heronov “I’m New Here“, a glavni i odgovorni šef remiksirane varijante je Jamie Smith, poznat iz sastava The xx. Sistem rada bio je (pre)jednostavan: Jamie je uzeo Gilov album, te se tijekom turneje sa svojim bendom igrao na laptopu.

Scott-Heron nije aktivno sudjelovao u nastajanju ovog albuma. Ukupan rezultat je zadovoljavajući: pojedine instrumentalne dionice doista će privući pažnju (primjerice, klavijaturistička nadgradnja na zaključnoj “I’ll Take Care of U” kao da je tek uvod u prave stvari) no često se osjeti neprirodna koalicija između elektro-zvuka koji prakticira Smith i tople, intimne i staromodne (ne u negativnom smislu riječi) interpretacije kakve je nam je na originalnom albumu podario Scott-Heron.

Ljepota novostvorenih taktova iz Jamievog laptopa je neporeciva, no album rijetko zvuči kao jedno tijelo, nego više kao radna verzija nečeg što bi možda u budućnosti mogla donijeti suradnja Smitha i Scott-Herona. Kako nas je potonji napustio, tu hipotetsku aktivnu suradnju nećemo tako brzo doživjeti, stoga je ovaj album nešto najbliže tome.