Ubojite balade

Znam, zvuči jako čudno, čak pomalo bizarno. Album dueta bivše vokalistice Belle & Sebastian, Isobel Campbell, i nekadašnjeg lidera Sreaming Treesa te člana Queens Of The Stone Agea, Marka Lanegana. Ali zapravo, ovo uopće nije čudan album, već, naprotiv, iz ove naizgled sulude kombinacije proizlazi jedna vrlo lijepa i vrlo rijetka kolekcija ljubavnih balada.

Iako njihova dva vokala dijeli nešto puno šire od mora, zapravo je sasvim logično da su odlučili snimiti zajednički album. Koliko god različiti i naizgled nespojivi, ovo dvoje vokalista se savršeno nadopunjuje i tvori najčudniji glazbeni duet još od trenutka kada je Nick Cave uspio nagovoriti Kylie Minogue da s njime snimi ubojitu baladu.

Uvodna “Deus Ibi Est” zvuči svečano i pomalo nadnaravno, ali ćete u njoj, već na samom početku, primjetiti jasan kontrast Campbell i Lanegana, na kojem će počivati čitav ostatak albuma.

Iako će na većini pjesama njezin vokal ostati prigušen tako da se u nekim trenucima čini kao da je njezina uloga na albumu svedena samo na onu backvokala, Isobel Campbell dati će onaj monumentalan touch čitavom albumu, preuzimajući potpuno vodstvo samo u “Black Mountain” i “Saturday’s Gone“. “Dusty Wreath“, iako nije instrumentalna zvuči upravo tako, jer Isobelin glas samo slabašno lebdi iznad melodije koja neodoljivo podsjeća na neki tardicionalan sakralni napjev.

“The Circus Is Leaving Town” je Laneganov solo show, na kojem će do izražaja doći njegov melankoličan spoj Leonarda Cohena i Toma Waitsa. “It’s Hard To Kill A Bad Thing” svojim naslovom dovoljno govori sama za sebe, što su, izgleda, mislili i Isobel i Mark poštedjevši je suvišnih riječi i svojeg posredovanja. “Honey Child What Can I Do?” najbolji je primjer koliko je ova suradnja uspješna, a samo vrsnim poznavateljima neće promaći činjenica da se ovdje radi o trenutku uglazbljene čiste samoće. Čudna neka kemija postoji između ovo dvoje.

Ona je još očitija u Hank Williamsovoj “Ramblin’ Man“, na kojoj će Campbell i Lanegan poprimiti nešto od Lee Hazlewooda i Nancy Sinatre, te na kojoj Isobelin slatkast i zavodljiv vokal ponovno uspostavlja ravnotežu narušenu njegovim hrapavim baritonom kakvog se ne bi posramio ni sam Waits.

Većinu pjesama na ovome savršenom spoju indie-folka i bluesa napisala je Isobel Campbell te ih producirala u Glasgowu, dok je Lanegan svoje dionice snimio u Los Angelesu. “Ballad Of The Broken Seas” je jedan od onih albuma koji će vas pokušati (i, nadam se, uspjeti) uvjeriti u to kako su ona najčudnija prijateljstva često i ona najljepša, te kako ne postoje nespojive kombinacije, već samo one kojima nikada nije ni pružena šansa. Što se mene tiče, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva.