U traganju za izgubljenim akordima

Glazbena industrija je nemilosrdna zvijer velikog apetita.

Svaki sentiment treba donijeti određenu dividendu: svaka okinuta žica neki dolar, svako vibriranje glasnica neki euro. Albumi se moraju izdavati često, bez velikih pauza. Njih moraju slijediti turneje. No, među izvođačima se ipak ponekad pronađe neki izuzetak, kojeg jednostavno nije briga za sve to.Bill Fay je jedan od takvih. On je glazbenik koji je sedamdesetih godina izdao dva albuma: pop album “Bill Fay” s melodijama bliskim Scottu Walkeru, te “Time Of The Last Persecution” s iznimnim i prekrasnim razmišljanjima o apokalipsi. Nakon toga se povukao. Ono malo njegova materijala što je u međuvremenu izašlo sakupljeno je s demo snimki i obrađeno bez njega. On je za život zarađivao šećući se po britanskom otočju, brao je rajčice i krastavce, radio po parkovima… Ako ste posjetili Veliku Britaniju te vidjeli nekog kako u parku kosi travu, postoji mogućnost da je to bio baš Bill Fay.Do snimanja novog albuma “Life Is People” došlo je trudom njegovih prijatelja, prvenstveno Jeffa Tweedya iz Wilca koji ga je, onako raščupanog i bradatog, izvukao na pozornicu 2007. te s njim izveo jednu njegovu stvar. Druga osoba najzaslužnija za snimanje albuma jest producent Joshua Henry koji ga je doslovno odvukao u studio u sjevernom Londonu. “Ušetao sam u nepoznat teritorij” opisuje Fay novi susret s glazbenim studijem, iz kojeg je desetljećima izbivao.

Glazba koju je tamo ispalio dugo mu se kuhala u glavi. “Ja ne pišem pjesme da ih snimim, ja ih jednostavno pišem” kaže on. Dvanaest ovdje priloženih lakih komada nastavljaju se na ono već dosad snimljeno i nose njegov pečat.

“Big Painter” prati pomalo sablasna melodija dok Fay promatra ljude prikopčane za tv ekrane; “The Never Ending Happening” svira na klaviru posebnom tehnikom prekriženih ruku. “Tako sam otkrio akorde koje nisam svirao jako dugo” ispovijeda se o stvaranju ove prekrasne pjesme.

U svim pjesmama nastupa kao promatrač oštrog oka kojem ništa ne promiče, a pogotovo ne kontemplacija na temu prolaznosti vremena, ljepote prirode i sveopćeg ‘događanja koje nikad ne prestaje’. Zapažanja u “Cosmic Concerto” slična su onima Randya Newmana; “Be At Peace With Yourself” je obojena laganim jesenjim bojama.

U njegovom načinu komponiranja pjesama ima nečeg tajnovitog i gotovo humanog. Tim tonovima je ofarbana i “The Healing Day“. Album “Life Is People” je također mjesto susreta starih prijatelja: gitarist Ray Russell – stari suradnik s onih albuma iz sedamdesetih – prebire po gitari na “The City Of Dreams“; Tweedy mu se pridružuje u duetu na “This World“. Fay mu vraća uslugu prekrasno obradivši Wilcovu “Jesus, Etc“.

Kupovina ovog albuma je odličan potez. Njegovo konzumiranje je gotovo terapeutski čin nakon kojeg se više cijeni svaki trenutak, postaje se boljom i tolerantnijom osobom; ritam ubrzanog tempa života se usporava na onu brzinu u kojoj je moguće primijetiti buđenje prirode, a krug koji počinje životom te završava smrću postaje logičan i prihvatljiv. Ovaj album mogao je snimiti jedino netko tko je bio, kažimo to tako, izvan sistema, te je očuvao netaknutom oštricu zapažanja. Nakon slušanja ovog albuma na ulici se zastane i pomiriše ruža.

Fay je jedan od onih izvođača koji čitav život pišu jednu pjesmu. Album “Life Is People” je nastavak njegovog posla započetog prije četrdeset godina. “Fay je jedan od najvećih – ovo je prekrasan album” kazao je o albumu Nick Cave. “On je godinama mirno držao svoju glavu iznad kaosa, s ljepotom svoje glazbe i snagom svojeg duha” izjavio je Jim O’Rourke. Možda ne trebate vjerovati mojoj ocjeni, ali s ovom dvojicom nema zafrkavanja.