U potjeru na top-ljestvice

Ian Curtis se objesio prije 27 godina, ali njegov lik i djelo i dalje žive u srcima mnogih glazbenika koji svojom glazbom odaju počast toj nesretnoj, ali vrlo karizmatičnoj personi. Joy Division je u samo dva albuma postigao mnogo više nego su neki bendovi napravili u nekoliko desetljeća svoje karijere pa ne čudi velik broj sljedbenika koji danas recikliraju zvučnu kulisu kakvu su oni stvarali prije tri desetljeća.

Neki od najboljih i najznačajnijih bendova nakon 2000. u tom pogledu su njujorški Interpol i britanski odgovor na njih, Editors. Interpol je nešto stariji bend pa je već stigao do trećeg albuma i nešto je ugledniji u svijetu glazbe, dok Editorsi nimalo ne zaostaju za njima pošto su izdali dva vrlo dobra albuma.

Interpol je osnovan 1998. kad su snimili i svoje prve demosnimke. Postepeno su širili svoj repertoar, da bi 2002. snimili izvrstan prvijenac “Turn On The Bright Lights”. Na temelju uspjeha početnog albuma, dvije godine kasnije složili su tek nešto manje zanimljiv album “Antics“, dok je ovih dana izašao njihov novi album “Our Love To Admire“, koji je odmah zasjeo na broj dva britanske ljestvice albuma.

Kako to obično biva, Ameri koji imaju temelje duboko u britanskoj glazbi rijetko uspijevaju na domaćem terenu pa me tako iznenadilo i visoko četvrto mjesto na Billboardu, čime se nastavio trend uspjeha indie rock bendova u Americi (najznačajniji uspjeh su postigli Modest Mouse koji su zasjeli na sam vrh s albumom “We Were Dead Before The Ship Even Sank“).

U odnosu na prošle albume koji su bili gotovo u cijelosti mračni, na “Our Love To Admire” se osjeća vedrina i živost, kao da su dečki shvatili da nije sve tako crno u svijetu, da postoji nada za bolje sutra pa su tako time i uskladili svoje gitare i zvuk, čime su ugodno iznenadili.

Vokalist Paul Banks je kao klinac promijenio nekoliko mjesta stanovanja da bi u vrijeme studija došao u New York, gdje i danas prebiva. Britanski korijeni (rođen u Essexu) i studij engleskog i komparativne književnosti pomogli su mu da izgradi jedan poseban stil pisanja pjesama, a svojim sjetnim glasom izvrsno interpretirava ‘stihove tame’.

Album otvara “Pioneer To The Falls“, koja je gotovo tipična pjesma za Interpol, vrlo tmurnog ozračja u kojoj bljeskaju gitare uz refren u kojem se maksimalno smire gitare, pa Banks najljepšim glasom pjeva “I know you try/You try straight into my heart/Girl I know you try/You fly straight into my heart/But here comes the fault”. Ovo je početak kakav sam i očekivao od benda s reputacijom kakvu ima Interpol.

Prve veselije gitare osjećaju se na “No I In Threesome“, makar pjesma govori o trenutku kad veza dođe do mrtve točke, dok se na “The Scale” vraćamo nešto laganijim, ali nimalo mirnim tonovima.

Već se u samom uvodu osjeća bogata produkcija kojom su se poigrali dečki iz benda, uz malu pomoć Richa Costeya, pa zato ne čudi i ‘hitoidnost’ najavnog singla “The Heinrich Maneuver“, koji se uvelike vrti na radiopostajama. Možda će im baš ta pjesma biti prekretnica u karijeri, da naprave još jedan iskorak prema naprijed.

“Mammoth” je jedna od najboljih s albuma jer je kombinacija gitara vrlo upečatljiva, a u “Rest My Chemistry” su neki od najiskrenijih i najboljih stihova ove godine “I live my life in cocaine/Just a rage and three kinds of yes/And I’ve made stairways/Such scenes for things that I regret”.

Pred kraj se još nalaze živahna “Who Do You Think“, vrlo jednostavna a opet unikatna “Wrecking Ball” u kojoj dolaze glasovne harmonije u prvi plan, dok je ‘veliko finale’ prepušteno skladbi “The Lighthouse” koja je također jako posebna i različitija od standardne pjesmarice grupe.

Većinom albuma se proteže karakterističan zvuk benda, onaj na kojeg smo navikli na prošlim albumima, ali u momentima gdje šire svoje horizonte, Interpol je pokazao koliko je velik bend u ovom trenutku.

Ovo zasigurno nije album za samo ljetnu sezonu, ali ipak malo kaska za najboljim ovogodišnjim ostvarenjima, što se odrazilo i na završnoj ocjeni.