U mirovinu ili ipak ne?

Indie/pop/dance/crossover žanr i imena poput EMF, Jesus Jones, Pop Will Eat Itself, Ned’s Atomic Dustbin, Inspiral Carpets, New Fast Automatic Daffodils… nekoć su bila izuzetno popularna u našim krajevima, a među njima i Carter USM. Bend za koji se govorilo da u svom katalogu ima više majica nego Top Shop, a neki su čak išli tako daleko te ih nazivali ‘indie-b stranom Pet Shop Boysa’.

Nije bilo teško zakačiti se na njih – punk gitare s ritam mašinom i jeftini sintisajzer zvukovi, cinizam u doba surovog ‘tačerizma’, igra riječima te do krajnjih granica isparodiran južno-londonski naglasak. Dojam je kvarila samo grozna frizura Jim Boba te biciklistički dresovi u kojima su se pojavljivali na stageu. Ukratko, jedan od onih bendova koji se ili mrze ili obožavaju.

Osnovani 1987. u južnom Londonu koji im je godinama služio kao neiscrpna inspiracija za tekstove socijalne i političke tematike, originalnu postavu benda činili su pjevač Jim Bob (pravim imenom ni više ni manje nego Jim Morrison), gitarist Fruitbat (pravim imenom Les Carter) i Roland ritam mašina.

Razdoblje njihove najveće popularnosti bilo je početkom devedesetih, kada su uostalom i dva puta gostovali u Zagrebu (Jabuka 1991 i Dom sportova 1994) te čak izdali i live album snimljen u Domu sportova.

Najveći uspjeh donosi im “1992 – The Love Album” koji se popeo i do broja 1 britanske ljestvice, no prednost dajem ipak godinu dana starijem “30 Something“, kojem u prilog ide i činjenica da se čak šest pjesama s tog albuma našlo na ovoj kompilaciji.

“Bloodsport For All“, kontroverzni singl s tog albuma koji govori o rasizmu i mučenju u britanskoj vojsci izlazi usporedo s početkom Zaljevskog rata. Tekst poput “Suffer in silence said Brigadier General Holmes, or change your name to Smith or Jones, learn to live with all the death threat notes, the big bannanas and the racist jokes” nije se svidio niti BBC-u koji ga vrlo brzo ‘skida’ s programa.

I baš negdje u vrijeme kada engleski torijevci bivaju zamijenjeni Blairovim laburistima, promjena kojoj su prethodili ulični nemiri u Londonu (opisani u odličnoj pjesmi “And God Created Brixton“) Carter USM se raspadaju, nakon što su u međuvremenu od dvojca prerasli u – sekstet. No, valja spomenuti da im se neposredno prije raspada ‘dogodilo’ možda i ponajbolje ostvarenje, a to je bio mini-album “A World Without Dave” kojeg kritika nažalost nije prepoznala kao takvog, ali ja ga svakako stavljam uz bok dvama gore spomenutim albumima.

I tu prestaje priča o Carter USM albumima, a sve što je još vrijedno spomena bili su singlovi – od onih starijih poput prvog singla “Sheriff Fatman” s debi albuma “101 Damnation” ili pak “After The Watershed (Early Learning The Hard Way)” koja govori o seksualnom nasilju nad djecom, inače pjesma koja je dovela do tužbe od strane The Rolling Stonesa zbog neautorizirane upotrebe stiha iz njihove pjesme “Ruby Tuesday”.

Ima tu još i b-strana zgodnih naslova (“Re-Educating Rita“), ali i potpunih promašaja poput zaista bespotrebne “Lenny and Terrence” pa do “Let’s Get Tattoos“, zanimljivog po tome što im je to bio prvi singl s pravim bubnjevima – naime, 1993. kratkoročno su angažirali part time bubnjara Weza koji je bio Fruitbatov prijatelj.

Ostale teme variraju od AIDS paranoje (“The Only Living Boy In New Cross“), alkoholizma (“Anytime, Anyplace, Anywhere“) i siromaštva (“A Prince In A Pauper’s Grave“) do kritike potrošačkog društva (“Shopper’s Paradise“), a među Carter USM klasike svakako se ubrajaju i “Do Re Mi, So Far So Good” i “Say It With Flowers“.

I za kraj, ne zaboravimo i dvije odlične obrade – “Rent” Pet Shop Boysa, koja mi je osobno puno ‘nabrijanija’ od originala (zanimljivo, osim Cartera pjesmu je obradila i Liza Minnelli) te “This Is How It Feels” manchesterskih Inspiral Carpets.

Ako vas slučajno zanima kako to da kompilacija nosi naziv “You Fat Bastard” recimo da se to odnosi na rečenicu koju su fanovi na koncertima jedno vrijeme vikali najavljivaču benda, pretilom Jon ‘Fat’ Beastu, a s tom praksom se nastavilo i dugo vremena nakon što je Jon prestao biti dijelom benda.

Kao što smo već pisali, devet godina nakon raspada Carter USM odlučili su se na privremeni come back u originalnoj postavi kako bi održali dva oproštajna koncerta u Londonu i Glasgowu koji su bili rasprodani u rekordnom roku.

Bend koji je utjecao na Klaxonse jednako kao i na The Rakes te u određenoj mjeri i na The Streets i Art Brut, koji ih i sami navode kao svoje uzore, glazbena industrija zaboravila je prebrzo, ali ne i fanovi. Najbolji dokaz tome je činjenica da su zbog velikog interesa odlučili održati još dva koncerta ove zime i to u Londonu i Birminghamu. A ako je to znak da će njihovo umirovljenje ipak još malo pričekati, ja sam sretna.