U kinu na partijani

Ne volim pisati naglašavajući vlastite zamjenice, ali ovaj tekst zahtjeva ponešto drukčiji pristup. Mogli ste ovih dana čitati najave o jednokratnoj projekciji koncertnog filma “World’s On Fire” electro-manijaka The Prodigy zakazanoj za 31. ožujka diljem Europe.

Tko je bio – bio je, reprize nema, a bome neće biti ni reprize onog što se zbilo u Cinestaru Novi Zagreb.

Dok su pravi Hrvati provodili divnu proljetnu večer u bespućima Avenue Malla, okretali se za bombastičnim najavama i ‘posljednjim pozivima’ proljetnih popusta od 40%, nešto manji broj okupio se u velikoj dvorani 7 na famoznoj projekciji u 20 sati.

“World’s On Fire” započeo je kao uobičajeni glazbeni dokumentarac s turneje, doduše, s daleko frenetičnijom i histeričnijom montažom od uobičajene, al’ reko’, to je logično za The Prodigy. I počele se tako izmjenjivati pjesme snimljene u Milton Keynes Bowlu prošle godine, a kad ono usred “Thundera” na velikom platnu pojavila se velika iritantna sjena šake jednog od frajera iz zadnjeg reda koji se s ekipicom ufurao u koncert i počeli su se zajebavati s projekcijom kao da se radi o svjetlima lightshowa na koncertu ili s nekog rave partya u kakvom klubu. Sve bi bilo u redu da nisu zajebavali ostalih 300 ljudi u dvorani ometajući s pivama pred tim projektorom, pa smo dobrih dvadesetak minuta morali gledati njihov show uz pratnju vokalno-instrumentalnog ansambla The Prodigy. Pošaljem ja usred toga glavnom uredniku sms s tekstom: “Stari, jel ti želiš report ili recenziju filma” i par minuta kasnije stiže: “Hahahahha, kao recka-report. Ukupni doživljaj.” Mislim si ja, kakav jebeni ukupni doživljaj? Lik preko puta mene počeo je trčati gore-dolje stepenicama, naganjati se sa svojom mršavijom polovicom, žena iza mene režala mi je nad glavom…

Neš ti doživljaja, ono… Došao jadan momak što radi preko SC-a za 17 kuna gore, ukenjao se od straha i momcima rekao da se stišaju, pa je kao odgovor, na sreću, dobio samo smijeh. I sad neka netko kaže da studentski poslovi nisu opasni. I to još u kinu! E, daj zabrij sramote da te istuku dok radiš u kinu! Uglavnom, nakon njega, evo tri gorile iz zaštitarske firme koju nećemo reklamirati s pokušajem da kao kršni momci srede stvar, al’ – banana; nisu zadugo smirili stvar. Ekipa ih nije fermala ni pol’ posto, nego su, čim su ovi izašli, šmugnuli pred platno i počeli plesati. E, tu je postalo jebeno!

Kako su se Maxim i Keith Flint s platna, odnosno s pozornice obraćali svojoj koncertnoj publici, tako je i cinestarska publika slušala instrukcije i radila ono što im se reklo, pa kad je Maxim napokon u krupnom kadru mesijanski rekao: “It’s your freedom to fucking party” ljudi su prihvatili poziv i potrčali sa svojih kino ‘tribina’ drito u parter, jelte, pred samo platno.

I napokon je došla na red “Smack My Bitch Up” i ispred platna pored one nekolicine odjednom je skakalo 150-ak gledatelja i činilo se da se samo nastavljaju kao kadrovi publike u filmu; jednako entuzijastično i ufurano skačući na beatove najvećeg hita The Prodigya.

U tom je trenutku Cinestar postao ogroman tulum s odličnim DJ-em i malo je tko uopće obraćao pozornost na sliku (i primijetio kako je montaža doista briljantna), već se uživio pored svog mjesta ili među partijanerima dolje u ostatku energičnog kino-koncerta.

Ova projekcija vjerojatno neće ući ni u kakve glazbene povijesti, ali mislim da će se svatko sjetiti odličnog provoda (doduše, na trenutke bizarnog) i jednako dobre atmosfere stvorene iz jednog kinoplatna i ozvučenja boljeg nego li u jednoj Tvornici.

Na kraju krajeva, nije bitan kontekst, već dobra mjuza i opuštena ekipa. Jedino što me zanima jest je li ovako bilo i na ostalim projekcijama diljem kontinenta. Garantirano nije! Svima vama koji ste propustili ovu večer – prošla baba s kolačima!

O filmu vam ne mislim pisati jer ga nećete imati priliku gledati, a onima koji su bili sa mnom ne mislim soliti pamet!