U inat svim ranijim albumima

Sa svojim se šestim studijskim albumom Firewind nastavlja nezaustavljivo penjati prema vrhu power metal scene.

Moćan, agresivan, visokooktanski i sve atmosferičniji sound, odlična
svirka, vrhunska produkcija, stalna postava u kojoj je promijenjen samo
bubnjar (Michael Ehré umjesto Marka Crossa), tek su neki od aduta albuma
“Days Of Defiance“.

Asimilacija power, speed i heavy metala s izraženom melodioznom tendencijom, posebno potenciranom i kontinuiranim u privlačnim strofa/refren izmjenama i dopunama, također je nešto što zvuči dobro kao na malo kojem albumu, kako Firewinda, tako i bilo kojeg srodnog benda.

Individualno gledajući, malo je postava koje imaju tako dobrog kompozitora i gitarista kao što je Gus G. (stvarno ne znam i nije mi jasan razlog (novac?) njegovog pridruživanja Ozzyu i sudjelovanja na blamaži od albuma “Scream”), pjevača poput Apolla Papathanasia, čiji su duboki, teško i snažni vokali super jak adut benda, te klavijaturista tipa Bob Katsionis, koji sve više dobiva na značaju, a u takvom omjeru snaga i ritmičke sekcije jednostavno moraju dobro funkcionirati.

Već konstatirasmo u nekoj od ranijih analiza ovog benda da malo tko ima tako lijepo posložene, višeslojne i melodične, tečne i naravne riffove, maštovite i glasne solaže, a ovdje treba spomenuti i pojačan obol akustičnih gitarističkih izražavanja, koje vrlo često imaju ‘mediteranski’ sound, promjera koji se proteže od grčkog folk melosa, pa do španjolske flamengo inačice.

Klavijature su dobile prostora više nego na ijednom albumu do sada, samim tim i veću mogućnost atmosferizacije cjelokupnog materijala svojim neoklasičnim izričajem, a izvrsno zvuče i u nikad brojnijim i maštovitijim solo igrarijama, ali i brojnim paralelnim ogledima s gitarama. Vokali rekosmo da su odlični, Apollo je, mislim, trenutno Top 5 metal pjevač, i jedino što možda ne izgleda dobro su dijelovi u kojima vokali djeluju kao da su ‘doljepljivani’ jedni na druge.

Što u biti i jesu jer je očito jasno da se radi o dosnimavanjima i presnimavanjima, pa naknadnim doslagivanjima. Bolje bi zvučala varijanta njihova modulativnog raslojavanja, jer tu mogućnost i snagu definitivno imaju, no što je tu je, bit će možda problema na koncertima, ali ne nepremostivih, sudeći po iskustvima.

Bilo individualno, bilo kao cjelina, album nema praznih hodova, tenzije su kontinuirano visoke, od početka pa sve do samog kraja, a za jedan, primarno, power metal podosta je i strukturalan, kompleksan i raznolik, te bez obzira na šarolikost tekstualnih tema, djeluje dosta vedro i optimistično, što je danas rijedak slučaj. Ne znam koliko će Firewind kao takav pomoći svojoj Grčkoj da se izvuče iz stanja u kojem se nalazi, ali dobro je imati i malo svježine i optimizma, pa makar ga se prenijelo i na svega nekoliko ljudi.

Sve su pjesme ‘hitohimnične’, ali ni u jednoj melodičnost nije pretpostavljena glasnoći, brzini i agresiji, s posebnim naglaskom na “Embrace The Sun” i “Losing Faith“, koje s Helloweenovom “World Of Phantasy” spadaju u top naslove koje bi, kada bi je imao, Billboard visoko stavio na ljestvicu najboljih power metal pjesama godine.

Power-speed-agresija katapultira se iz “The Ark Of Lies“, čiji akustično/atmosferični uvod to i ne daje naslutiti, no brzo dizanje ritma i glasnoće stvari dovodi na svoje mjesto. Još je žešća “World Of Fire“, malo sampleova i mračnih keysa dio su instrumentala “The Departure“, uvoda u još jedan brzinski power-heavy-speed ‘attack’ “Heading For The Dawn“, a riffična ljepljivost možda se i najbolje može čuti, doživjeti i osjetiti u “Kill In The Name of Love“, pjesmi s posebno dobrom gitarskom solažom.

Nakon “Broken“, čovjek se zaista osjeća ispunjen, s istinskim osjećajem da je čuo vrhunsku, veliku baladu, “Cold As Ice” s ambijentalnim akustikama na početku i snažnim riffovima jaka je pjesma srednjeg ritma, a instrumental “SKG” dokaz da Firewind posjeduje i zavidan progresivni potencijal.

Tako su dobar album “The Premonition” i još bolje pjesme “Head Up High”, “Mercenary Men”, “Angels Forgive Me”, te sjajna balada “My Loneliness” dobili i više nego dostojnog nasljednika. Koji ih je u dobrom dijelu i zavidno nadmašio, prometnuvši se u najbolji album benda.

Benda koji ima potencijal da “Days Of Defiance” ne uživa u tom statusu previše dugo. Eventualno do izlaska svog nasljednika, no o tom potom. Ima vremena do tada, jer u ovim trenucima ono pripada upravo opisanom djelu.