U Finskoj ništa novo

Finska black metal scena je, ako izuzmemo velikane Beherit i Impaled Nazarene, rijetko kada zapravo i nudila black metal. U dugogodišnjoj dominaciji simfonične metal muzike, koja je potpuno okupirala finsku scenu, gotovo nijedan bend čija muzika ima veze s domenom black metala nije ostavio većeg traga.

Stoga se čini kako finski black metal najbolje funkcionira u
kombinaciji s elektronikom, kao što su dokazali …And Oceans, no ipak,
Gloomy Grim jedan je od bendova čije je ime uvijek bilo ‘tu negdje’, smješteno na margini scene, ali ipak nazočno.

Riječ je o bendu koji je pozornost privukao prvenstveno debi albumom “Blood, Monsters, Darkness” iz 1998. godine, dok su naredni albumi, kao i posljednji, “Under The Spell Of The Unlight“, njegova nešto slabija repriza. Izrazito simfoničan black metal, doduše s dosta osjetnom, ali klimavom težnjom ka čvršćem zvuku, pa i s nešto blijedih progresivnih elemenata, ono je što bend nudi i na ovom, petom studijskom albumu.

Dvanaest pjesama, koje sasvim zgodno nose nazive po mjesecima u godini, počevši od travnja, na prvi su me pogled navele na pomisao kako će ih instrumentalna podloga na neki način dočarati, što bi se moglo postići uvođenjem ambijentalnih elemenata, no to je bio posve pogrešan dojam.

Inzistiranje benda na minucioznoj uporabi klavijatura u velikoj je mjeri uništilo black osnovu, koja u suštini uopće ne zvuči loše, a što su članovi benda naumili reći pomoću naziva mjeseci nakon slušanja ostaje otvoreno pitanje.

Uvodni dio prve pjesme, “April – Within The Woods“, isprva sa zvukom vjetra što huči kroz prazan prostor, lako može dočarati zaleđene pustopoljine Skandinavije, a kada se tome priključe klavijature, sve skupa uvelike podsjeća na radove norveških simfoničara Limbonic Art, jednog od klasičnih bendova ovoga podžanra. No, čim ‘uleti’, ponekad uistinu, neugodan vokal pjevača Agathona, čitava stvar prestaje ‘držati vodu’.

Agathonov grubi vokal jednostavno se ne uklapa u instrumentalni koncept benda, što se čulo i na prethodnim albumima, no sada je loših trenutaka akutno mnogo. Naročito je mnogo dijelova u kojima je posve očito kako bi se clean vokal puno bolje složio s instrumentalnom podlogom.

“May – Why Are They Screaming At Night?” započinje gitarama kojih se ne bi posramio nijedan progresivni black metal bend, no tih dvadesetak sekundi ujedno su i najbolji trenuci koji se mogu pronaći na albumu.

U biti, samo su dvije u cijelosti zanimljive (da ne kažem podnošljive) pjesme. Prva od njih je “June – ?kerspöke“, utemeljena (opet) na progresivnijem zvuku gitara, refren je jedan od izražajnijih na albumu, dok klavijaturističke dionice ponegdje vuku paralele s novijim izdanjima Dimmu Borgira. Posebno je interesantan kraći narativni dio na početku pjesme, a još više gitare kojima je popraćen. Jednako dobra je i njoj vrlo slična “February – Astral Planes I Have Travelled Through“.

Treba spomenuti i “August – So I Slept & Slept” koja je u potpunosti narativna, gdje prigušeno Agathonovo šaputanje, koje ponekad graniči s režanjem, savršeno odgovara atmosferičnom, ponešto turbulentnijem zvuku pjesme. Ovoj je pjesmi prilično slična i završna “March – The Call“, iako djeluje još više uznemirujuće.

No upravo takvi trenuci, čini se, pokazuju čemu bi Gloomy Grim trebao pridati više pozornosti – ambijentalnosti, koja im odlično ‘sjeda’, za razliku od trenutnog pomalo isforsiranog korištenja klavijatura, jer sada se na njihov zvuk uopće ne mogu primijeniti epiteti ‘gloomy’ i ‘grim’. Dok navedeno ne uzmu u obzir, njihovi albumi, a naročito ovaj, neće biti izdanja vrijedna više od jednog preslušavanja.