Tyler, the Creator: Emocionalnim patnjama do novih prostranstava

Otkako je objavio debi mixtape “Bastard” dok je još uvijek bio epicentar kolektiva Odd Future 2009. godine, Tyler the Creator utjelovio je širok raspon identiteta, od horror provokatora do dečka s potkrijepljenom emotivnom dubinom. Bunar osjećaja bio je otvoren na prethodnom albumu koji je uspio šokirati slušatelje prividno naglom karakternom transformacijom kao i supstancijom samog djela.

“Flower Boy” tada je naime bio Tylerov najdosljedniji album fokusiran na utvrđivanje konkretne pripovijesti besprijekornim blendom futurističkog hip hopa i tradicionalnijih elemenata soula, ostvarujući produkcijski relevantnu i admirabilnu cjelinu. Tylerova diskografija mogla bi postati predmetom užarenih rasprava, no upravo je njena oscilirajuća kvaliteta razlog zašto sam gledao na “Flower Boy” kao na neponovljiv trenutak. Nazovite me ignorantnim, ali i dalje mislim kako sam bio u pravu, samo ne na očekivan način. Tu dolazi “IGOR”!

Shvativši kako hip hop više nije isključivo glazba već prezentacija, stav i poremećaj, Tyler se približio granici visoko stilizirane slobode postavljene od strane inovatora poput Westa i Williamsa, kreirajući svijet utopljen u pastelnim bojama, dubokoj introspekciji i nikad glasnijoj ekspresiji. “IGOR” je naizmjence bujan i neugodan, prezentiran kao kolaž različito obrađenih vokalnih izražaja koji nadograđuju intenzivna emotivna stanja sežući od šećerastog do morbidnog. Stilski smo ušli u potpuno novo poglavlje oblikovano lo-fi produkcijom i prigušenim riječima. Na prvi dojam odsječeno od prethodnog abuma, Tyler utjelovljenjem slomljenog buntovnika na putu do samospoznaje zapravo donosi logičan nastavak na “Flower Boy”. Iako pjesme pojedinačno teže radikalnijim idejama, album se narativno čita poprilično jednostavno.

Priča se svodi na nešto što je većina ljudi proživjela. Zaljubimo se u osobu koja inicijalno uzvraća osjećaj, ali se odbija vezati. Time nas ostavlja u limbu da iščekujemo odluku koja bi nas ovisno o ishodu odvela u raj ili bacila u pakao. Opsjednuti nedostatkom razrješenja patimo, tugujemo i bijesnimo. Naposlijetku se vratimo na svoje i krenemo dalje. Tylerova iskustva i seksualnost ubacuju mali preokret u predvidljivu naraciju. On nas smješta u ljubavni trokut gdje ga odabranik naposlijetku odbija u korist djevojke, pretvarajući Tylera u deformiranu i zališnu figuru – Igora. Metamorfoza se na sreću po našeg protagonista događa na početku zadnje trećine djela, ostavljajući mu dovoljno vremena za postizanje unutarnjeg mira, činivši ga spremnim za razumijevanje i pomirbu. No, idemo malo dublje uroniti u spomenute teme.

Implikacija “Igor’s Theme” služi kao uspostava instrumentalnih i tekstualnih koncepata koji će ostatak albuma nadopunjavati, mijenjati i naglasiti. To nam donekle pomaže objasniti zašto su tekstovi ovdje toliko slomljeni, fragmentirani i repetitivni. Umjesto konkretne pjesme s čvsto određenom emocijom, ona se pollockovski igra sa svim mrljama koje će eventualno postati dio gotove slike. “Earfquake” i “I Think” postavljaju emocionalno težište albuma te grade realističan prikaz nestabilne veze. Strah od gubitka voljene osobe uvodi frustraciju kao produkt nerazjašnjene sudbine te utječe na Tylerovo mentalno stanje. Iluzije mu prvo održavaju nadu i znatiželju no naposlijetku ga bacaju na prag očaja i opsesije, nagoviješteni na “Exactly What You Run From You End Up Chasing“.

Središnji čin se upravo bavi produktima Tylerove fantazije; preprekama koje ga odijeljuju od eventualne sreće. Povrh vremena, Tyler propituje motive maske i “nje” koji mu dečku mute razum, tjerajući ga na skrivanje prave prirode i seksualnosti. Tek Kanye na “Puppet” unosi perspektivu koja savršeno prelazi u posljednju trećinu albuma te pjesmu “What’s Good”. Između dva čina prvi put se javlja persona Igora stihom “But at some point you come to your senses”. Konačnim napuštanjem opsesivnog stanja, Tyler uspijeva dotaknuti mračnije kutke ega propitivanjem vlastite genijalnosti, bravadom i paralelama s konceptima kultnog “Yeezus“.

Možda najvažniji trenutak na albumu upravo je onaj najduži, “Gone, Gone / Thank You“. Pjesma služi kao sažetak prethodnih događaja i ljubavnog trokuta kroz metaforu prolaska vremena, dok Tyler konačno pokazuje emocionalnu stabilnost za nastavak života. Tu mu se nudi sloboda iako se također otvara mogućnost za nastavak platonske veze u čijem bi slučaju Tyler zaista utjelovio Igora.

Album je poprilično emotivno nestabilan, ali nikad nemiran. Borba s neizvjesnošću i neispunjenjem inspirira produkt struje svijesti koji podupire mutirajuću, šarenu strukturu pjesama i ekspresionističke pukotine. Zamagljenje granica između snova i realnosti uvodi element nadrealnosti i nepravilnosti u pjesme iako album kao cjelina ostaje konstruktivno stabilna, neopterećena dinamikom svojih dijelova. Sve dovodi do jedinstvenog zaključka kako je “IGOR” puno više od pukog trenutka.