Tvrdoglavost i upornost često se znaju isplatiti

Deveti studijski album objavljuje ovaj njemački bend, koji od svog prvijenca “Immortelle” iz 1996. u prosjeku svake dvije godine servira dugosvirajuće izdanje, i to bez puno prenemaganja u vidu singlova ili EP-a.

Već, onako, ‘muški u glavu’ s dugosvirajućim izdanjem, koje u ovom
slučaju traje pristojnih, čak bismo rekli i malo predugih 45 minuta.

Prva činjenica koja je vidljiva iz aviona jest da je line up promijenjen ‘do kostiju’. Naime, od izvorne postave ostao je samo vokal Leif Jensen, a svi su ostali članovi promijenjeni: tako je sada na bas gitari Joost Van Der Graff (Sinister), za bubnjem Koen Herfst (Epica/live), na gitari je Marvin Vriesde (Severe Torture), koji je već jednom bio u bendu 2008., pa se nakon lutanja okolo opet vratio, te drugi gitarist Rory Hansen.Unatoč promjenama u postavi, Dew-Scented nije nimalo izgubio u onim točkama koje ga krase od samog početka, a to je žestoki nabrijani thrash metal koji povremeno koketira s death metalom u svim segmentima. Na ovom albumu uz pregršt thrash ‘žestice’, nailazimo na renomirane goste iz svijeta metala, pa je tako u pjesmi “Gleaming Like Silver” gost Rob Urbinati (Sacrifice), a to je brza, poletna, energična pjesma, kojoj spoj ova dva pjevača daje dodatnu svježinu.

“Reawakening” je drukčija u svemu, a na njoj gostuje čovjek koji zasigurno zaslužuje epitet ‘legenda metala’, Dan Swano (Edge Of Sanity…). Pjesma je sporija, psihotična, dodatno začinjena Danovim mračnim, zagrobnim vokalom. Što se tiče ostalih pjesama, nakon uvoda “Hubris“, energija, žestina i brzina dolaze do izražaja kako na “Sworn To Obey“, tako i na “Thrown To The Lions“, a na “The Fall of Man“, koja je thrash-riffovski nabrijani brzanac, nailazimo i na blastbeat na završetku refrena, nešto kao kod novog Testamenta.

Ovaj album nije vrhunski, ali je iznad zlatne sredine i na njega treba obratiti pozornost, pogotovo netko tko voli thrash metal, a još nije imao prilike čuti ovaj bend. Što se tiče live nastupa, ubrajaju se u kategoriju bendova koji gdje god svirali, na stageu ostavljaju zadnji atom snage, a tako nešto omogućavaju im i izuzetno potentne pjesme.

Jasno je uočljiva jedna jako važna stvar, a ta je da pjevaču Leifu nije stalo do metala i do održavanja pozitivne tvrdoglavosti koju u sebi ima svaki čovjek, njegov bend odavno ne bi postojao. Prvenstveno zbog promjena u postavi, a on kao individualac odličan je primjer da ukoliko sam sa sobom raščistiš u glavi i znaš što želiš, onda ćeš ‘ploviti’ morima metala sa četiri čovjeka ili će ih se promijeniti 400, ali od svog nauma nećeš odustati. Leifu zato kapa dolje do poda. Albumu baš i ne do poda, ali do ‘na pola puta’ svakako.