Tu smo da kopiramo što nam uzori rade

Citizens! postoje otprilike dvije godine u kojima su oduševili Alexa Kapranosa. Alex ih je čak nazvao i jednim od ključnih bendova dekade, pa se s oduševljenjem primio posla s produkcijom njihovog prvijenca.

Da odmah razbijemo sve iluzije. Citizens! nisu ključan bend nikakve dekade, barem ne s ovim albumom. “Here We Are” solidna je pop rock ploča koja mnogo duguje zvuku Franza Ferdinanda i sličnih bendova koji su spojili post-punk i elektroniku u zabavnu plesnu cjelinu.“Here We Are” obiluje skladnim pjesmama koje imaju potencijal postati popularne, ali i ništa više od tog. Neće tu biti neke pjesme koja će biti hitoidna kao rane pjesme Kaiser Chiefsa ili Franza Ferdinanda, iako uvodne skladbe mogu navesti na to, posebno “True Romance” koja je i nositelj cijelog izdanja.“Reptile” ima zvuk koji spaja The Rapture, Hot Chip i MGMT, “Caroline” zvuči kao mješavina Franza Ferdinanda i Spectora, “Love You More” odlazi u ritmičnije vode jer su nositelj pjesme razne udaraljke uz hotchipovski refren, dok se sa “She Said” referiraju na Hot Hot Heat iz vremena dok su nešto značili u indieju.

Preslušavajući album, bend jasno daje do znanja da dolaze s Otoka i toga se uopće ne stide. Početak albuma djeluje vrlo obećavajuće, dinamično i zanimljivo, ali kako album odmiče, tako dobivamo sve bljeđe pjesme koje sve dublje zaranjaju u mračan synth zvuk ’80-ih.

Okvirno ih možemo smjestiti između Franza Ferdinanda s prošlog albuma, pa sve do Hot Chipa, uz cijeli spektar sličnih bendova između. Nažalost, kada ih uspoređujemo s takvim bendovima postaje jasno da Citizens! tek povremeno bljesnu, dok mnogi spomenuti bendovi sjaje već duži niz godina.

Zabave ima na “Here We Are” i on time ispunjava svoj cilj, ali Alexove zablude o ključnom bendu dekade nikako ne stoje, barem ne ovdje, a možda je glavni krivac za to baš on i njegova produkcija u kojoj je Citizens! previše približio njihovim najvećim uzorima zbog čega sve zvuči copy/paste.